Pokušat ću odgovoriti gospodinu izdajniku iako sam se već i na ateizaciji i na ovoj raspravi uverio da se radi o osobi koja izbegava da odgovori na pitanja koja postavljam, da l iz razloga što uviđa sopstvenu katastrofu u suočenju s njima, ili se pak radi o sasvim neuračunljivoj osobi koja nije u stanju da odgovara za sebe samu, i da se razumom povodi.
Evo ovako, gospodine. Da krenemo opširnije i ozbiljnije, i ovako završimo ovu raspravu o filmu uopšte, pošto vidim da ne odustajete od toga da na ovoj temi, koja je predviđena za jedan film i njegovu analizu, analiziramo film uopšte.
Evo recimo, ovo je samo primer neuračunljive demagogije kojom se presveti gospodin služi. Naime, pokazano je prethodno da gospodin odbacuje mogućnost da film ima neku tematiku, i nije se uopšte udostojio i pored mog navaljivanja da predloži kakvu bi tematiku film možda ipak mogao imati. Zašto je ovo pitanje ključno? Zato što je nejasno kako o filmu raspravljati, tematici, motivima i simbolima koji se u tom filmu nalaze a koji podržavaju glavnu temu, ako se odustaje od mogućnosti da je određena tematika filma pristuna, odnosno da je on nema. Od mene je traženo da govorim o tome na koji način mislim da se u filmu ideja koju sam analizirao podržava, a s druge strane se ta ideja u startu diskvalifikuje. To je problem. To je mentalni problem.
Najpre, vi ste meni postavili pitanje: Šta su kriterijumi da bi se jedan film ocenio dobrim?
Lepo je rekao gospodin dušan na nekoj temi da se vi prečesto bavite umetanjem svojih reči u usta sagovornika. Ovo, dakle, ja nisam od vas tražio, i ne smatram svrsishodnim dalje o tome komentrirati.
Ja sam vam naveo dva kriterijuma, i oni su na mestu svejedno što vi navodite Andaluzijskog psa
Ti kriterijumi nisu na mestu, jer se nameću agresivno, a nigde ne stoji da jedan film mora poštivati te kriterijume, već su oni plod vaše mašte, odnosno vašeg uvjerenja da bi to trebalo da budu kriterijumi jednog umetnički vrednog dela.
Ja sam vam naveo dva kriterijuma, i oni su na mestu svejedno što vi navodite Andaluzijskog psa (čestitam vam, to je bio dobar pokušaj, i dobro ste uočili taj slučaj); zašto? Zato što su oni zaista validni u nekim slučajevima, odnosno u jednoj oblasti filmske umetnosti.
Oni mogu biti validni, ali ne moraju. Postoje različite filosofije filma te kriterija koje bi jedan film trebalo da poštiva.
Kao što vam je u romanima slučaj da kod jednih pleni forma, a kod drugih sadržaj koji je u stanju da vas rasplače, osokoli ili razljuti. Ono što bi vama u stvari sada trebalo prikazati, i čemu vas poučiti, jesu ostali kriterijumi za ocenu nekog filma ili umetnosti uopšte. O tim stvarima se, čini mi se, govorilo već na nekoj drugoj raspravi. Koliko se sećam - na raspravi O umetnosti uopšte. Sada bih mogao samo da primenim te principe na film. Šta bi to, dakle, pored poruke i radnje, koji su u stvari književni kriterijumi (mada ne iscrpljuju kvalitetno književno delo) film mogao da sadrži kao svoju dobru stranu
Odlično, izgleda smo malo napredovali. Sada se ovde govori o mogućnosti (obratimo pažnju na podvučen reč mogao u citiranom tekstu). Dakle izdajnik je sada na strani pedagoškog relativizma iako je trenutak ranije bio na strani reakcionarnog elitizma. To naprasno mijenjaje strana govori o teškom konfliktu koji postoji u argumentaciji presvetog gospodina Izdajnika.
to iz razloga što film ne mora da zadovolji sve kriterijume koji film uopšte mogu da učine kvalitetnim)
Dalje u zagradi piše ovo gore citirano. Tu se opet vraća u skute reakcionarnog elitizma. Dakle ipak po presvetom gospodinu mora postojati neki bazični kriterij kao što je
poruka u filmu, da bi se taj film mogao nazvat umjetničkim delom. Nastavlja se na bezuslovnoj agresivnoj basnologiji, bez ikakve namere da prodre u srž problem i pojasni zašto umetnilčki vredan film mora ispunjavat i taj jedan jedini kriterijum.
Poslužiću se jednostavnom logikom, budući da nisam studirao glumu ili režiju, kostimografiju ili slično. Dakle, razmišljaću kao neko ko poznaje umetničke vrednosti uopšte. Evo kako stižemo do rešenja. Film je kombinacija slike (likovne umetnosti), reči (književnosti, literature), zvuka (muzike) i pokreta (plesa, performansa). To znači da bi film mogao da bude zadovoljavajući ukoliko zadovoljava sa aspekta ovih umetnosti na samom platnu. Ako muzika koordinira sa slikom, a pokreti subjekta sa onim što oni govore, mi imamo jedno umetničko ostvarenje: nešto što nije moguće naći u prirodnom stanju takvo. Ono još ima u zadatku da na neki način uposli subjektivni duh, da kod njega nešto proizvede.
Lepo je ovo pto ste smislili. Ja sam imao matematiku u gimnaziji i za sve vreme njinog trajanja sam se prilično zasitio ove nauke. Ovo sada što se ovd iznosi je irelevantno, zato što se ne nudi objašnjenje što bi tko morao to prihvatiti kao bezuslovnu formulu koja bi važila u procjenjivanju umjetnosti.
Dakle, u prethodnom delu ove poruke objasnio sam vam zbog čega je Andaluzijski pas, njegov slučaj u stvari, sasvim irelevantan za ocenu filma i kriterijuma filma uopšte.
Na žalost, to nije objašnjeno. Postojao je samo pokušaj da se jedna filosofija filma i gotovo smešni postulati te filosofije nametne građanima i da se prikažu kao jedina objektivna filosofija filma. To iz još jednog razloga pogubno i potpuno neprihvatljivo ako se uzme da je film još uvek na neki način umjetnost u razvoju, ako se uzme da film postoji jedva jedno stoljeće.
Dakle ovde se još jednom svedoči svojevrsnom elitističkom imaturitetu koji ima za cilj da proizvede i nametne jednoumlje, i to u vremenu kada se vrši pravedna relativizacija umjetnosti.
U delu Andaluzijski pas prevladava faktor (na primer) A, u delu kao što je Titanik - faktor B, a u recimo ostvarenju kao što je Eraserhead ima i malo A, i malo B. Pa to ipak ne diskvalifikuje nijedan od ovih filmova.
Zanimljiva je demagogija kojom se služi gospodin Izdajnik. Ovde on napominje da u filmu andaluzijski pas preovladava faktor a, međutim u dotičnom ostvarenju kao što je već napomenuto ne preovladava nijedan faktor od navedenih nametnutih faktora. FIlm se ipak uzima za primjer umjetnički vrijednog dela, i to često i među reakcionarnim elitističkim grupacijama kojima pripada i gospodin Izdajnik.
Opet vi grešite kad god se radi o tome šta ko sme, i kada bi to trebalo vrednovati. Vi zapravo velite: svako ima pravo da o nekom delu misli kako hoće. Ja se s tim slažem. Ali kad vi kažete da niko nema pravo da glorifikuje neko delo kao važnije i bolje od nekog drugog - jer možda za nekog drugog to nije slučaj, možda taj neko drugi misli da su Lakomi mečići bolje književno delo od Bretonove Nađe - vi tada uništavate i sam pojam umetničkog. Vi ne postavljate granicu između umetnosti i onoga što je svakodnevni život, što je ready-made, ne pravite razliku između kamena na ulici i kamena u izložbenom prostoru. Vi uzgred poništavate ambijentalnu umetnost, konceptualnu umetnost, poništavate i granicu koja stoji između kiča i umetnosti, ali i između nauke i umetnosti, pa na kraju i između nauke i beslovesnog trabunjanja.
Stanje mentalne konfuzije ovde postaje potpuno evidentno. Gospodin sada govori o naukama, a u prethodnim porukama je odbacio nauke i popljuvao naročito psihologiju i filosofiju čije teme filmovi često pozajmljuju i obrađuju. On uzgred, upozoravajući na opasnost uništenja pojma umetničkog, i dalje govori o objektivnoj umjetničkoj vrijednosti, ali nigde i nikako ne pokušava objasniti zbog čega bi se jedna filosofija filmske umjetnosti morala prihvatiti za takvu. Dakle ovde se samo prezentuje beslovesno trabunjanje da upotrebim sintagmu gospodinovu. Ne postoji namera da se zadre dublje u problem i pojasni se zašto je nešto umetničko i kao takvo vrednije od nečeg što nije umjetničko; da, problem elitističke agresije koju širi presveti gospodin Izdajnik postaje jasan kada se ovaj atribut umetničko prevede u vredno, tek onda postaje jasno o kakvoj se fašističkoj ideji tu radi. Jer on nam prezentira da je pravedan jedan sistem vrednosti nasuprot drugog bez obrazloženja, i time vrši intelekutalno nasilje nad građanima.