Dobro, a koje su to "Srbske" zemlje?
On je verovatno mislio na zemlje gde su Srbi [bili] u većini, a to su:
Kordun, Banija, Lika, severna Dalmacija, Zapadna i Istočna Slavonija u Hrvatskoj
Bosanska Krajina, deo bosanske posavine, Semberija i Majevica, Birač i Romanija i Istočna Hercegovina u BH
Sever Crne Gore
današnja Republika Srbija (doduše, za mene bez Tutina, Sjenice i NP te većeg dela Kosova)
Ta SFRJ je bila stvarno nesto posebno po mnogo cemu. Ona je u to vrijeme bila jedina spona izmedju zapada i istoka...Ljudi su mogli da putuju, strani drzavljani su dolazili i osjecali se sasvim komotno, bio je skroz drugaciji odnos spoljne politike nego sto je to cinio ostatak komunistickog svijeta. Zasto se raspala i kako, ne znam, tj. ne zelim da znam, ali cu ukratko ispricat jednu pricu od BG taksiste.
"Njima je bilo krivo, ko je ta Jugoslavija da se u njoj tako dobro zivi" i pricao mi kako je mogo s par dana rada s taksijem da ispici do Svajcarske, da je imao jacu platu nego Svajcarci tada, itd...Mislim ova prica s njim je gotovo bzvz, ali pokazuje onu nostalgiju u mnogim za tom ExYU, nostalgija za tom ravnopravnoscu, pa bilo i plasticnom, za tim jednakostima i dosta sirim mogucnostima. Ja se ne sjecam te exyu, godine mi nijesu dale da je dozivim, ali sam ubijedjen iz svih uglova da je svakako to imalo nekog svog shmeka.
Yuga nije bila ništa posebno, osim po indoktrinaciji. Putovati su mogli i Austrijanci i Švajcarci i Nemci i Grci i ostali koji su bili u zapadnom bloku. doduše, istina je da je Juga bila amerika za komuniste. Ali i to nije bilo dugog veka jer je država bila utemeljena na umetnoj ekonomskoj rasti tj. kreditima. Sve od '45 do sredine 60-ih živelo se loše (čak se nije mogao dobiti ni pasoš), onda su došle zlatne 70-ete (odatle i nostalgija generacije naših roditelja koji su bili povlašćeni da su uživali blagodeti socijalizma u svom sjaju), a odmah posle toga tužne 80-te i raspad. Znači, 10 godina kuliranja i zafrustrirana današnja srednja generacija. Onaj taxista kenja - ako su ovde plate bile tako dobre, kako je onda zaboga odmah u 60-70im, dok se mogao dobiti pasoš, toliki svet otišao iz Juge. Nema nijednog većeg grada u Evropi da nema barem jednog Hrvata, Srbina, Šiptara, Bošnjaka ili Makedonca. Baš tako u Jugi nema nijednog sela u kome barem jedan žitelj nije postao gasterbajter. Od x-Yu dijaspore brojnije su samo indijska, turska i kurdska. Pa KAKO kada je bilo tako lepo?
Ja razumem generaciju naših roditelja - živeli su u lepom periodu (iako ni danas ne žele da priznaju da je bio umetno stvoren - moj otac uvek spominje kako su sve uništili "lopovi"), koji je počeo baš kada su oni došli do pune snage mladosti (recimo 20 god. za generacije rođene od 45. do 55.) i onda im je bilo lepo do tridesete, 35. Onda naglo promene. I to je mnoge ubilo. I svi danas pamte ono lepo, a niko i ne pomišlja da li je možda baš ono bilo umetno in nestvarno. Da ne govorim o tome kako mi se smuči kada mi danas opet ta generacija sere o Jugi a ja znam da su baš oni aktivno rasturili tu istu državu. Jer mi nismo imali ni 10-13 godina kada se to dešavalo.
Mada bi Juga mogla opstati da je bila recimo demokratija sa konfederalnim elementima i da se dala veća autonomija Srbima u HR i BH, HR u SR i BH, Albancima u Makedoniji i Bošnjacima u Srbiji. Plus veća ekonomska nezavisnost pojedinih republika i jaki decentralizam.
Ali kako neki ovde kažu, nije nemoguća ni neka nova Juga - mada u drastično izmenjenom obliku. Skandinavske zemlje su nekada ratovale kao lude, a danas zajedno formiraju kompaktnu grupu nacija koje tesno sarađuju u zajedničkom interesu. Gledao sam jednom dnevnik kada je jedan bošnjački čiča kazao: "nikada neće biti bratstvo i jedinstvo, ali će se morat' međusobno trgovat' dab' se preživjelo,". I to je to. A naravno bez ikakve institucionalne jedinstvenosti.
Večeras sam baš imao diskusiju sa jednim friendom o tome jesu li ratovi bili neizbežni i kakvog je karaktera bila tvorevina zvana SFRJ.... Uzrok rata, pak, našli smo u sličnom viđenju kao konflikt nastao prilikom želje nekih republika da se osamostale, odnosno istupe iz Federacije. Ono što smatram vodećim problemom pri tako nastaloj situaciji i problemu jeste Ustav po kojem nijedna republika koja čini Federaciju nema pravo na otcepljenje (samostalnost) bez odobrenja ostalih (pet) republika. Priznajem da ne mogu da shvatim šta je to vodeće političare tih tadašnjih republika sprečavalo da donesu novi ustav ili promene zakon o osamostaljenju. Sasvim je nedemokratski (istina, SFRJ nije bila demokratska država) ne dozvoliti republici koja se želi izdvojiti da to i učini. Ukoliko neka republika primeti da bi njenim građanima bilo bolje u slučaju da se republika osamostali, niko i ništa ne bi smelo da je sprečava ka ostvarenju tog cilja. Srbija je, čini mi se, postupila agreivno prema državama koje su preuzele pomenutu inicijativu.
Moram da te popravim: Ustav SFRJ (zadnji, iz 74.) nije govorio o pravu da nijedna republika koja čini Federaciju nema pravo na otcepljenje (samostalnost) bez odobrenja ostalih (pet) republika. O tome uopšte nikada nije bilo reči. Ustav je govorio o "pravu naroda na samoopredeljenje". I to je bio glavni problem - granice naroda se nisu poklapale sa granicama republika, osim u slučaju Slovenije. Zato je i došlo do toga da su se Slovenci manje-više glatko otcepili, dok je sa Bosnom i Hrvatskom bio drugačiji slučaj. AVNOJske granice Republika su nastale sa nastankom SFRJ. Onda su mnogi narodi (kada i kako im je to odgovaralo) rezonovali da se samim raspadom države SFRJ treba da revidiraju unutrašnje administrativne granice između republika. A Srbi su se držali Ustava i odredbi o pravu naroda na samoopredeljenje u stilu: Ako hrvatski i muslimanski narod imaju pravo da odluče da se otcepe od Juge, onda ima i srpski narod u HR i Bh pravo da ostane u SFRJ, tj. da se odvoji od tih novonastalih država. i tako su nastale RS i RSK. A ako uporediš kartu nekadašnje RSK i RS, sa etničkom kartom HR i BH pre '91, videćeš da se granice skoro 100% poklapaju.
Što se konstitutivnosti neke državnosti tiče, mislim da tu nema baš nikakve veze to hoće li se međ konstitutivnim narodima ili uz konstitutivan narod naći još neko ime. Država, nezavisna ili u savezu, mora da poštuje prava manjina i svih njenih pojedinaca. Konstitutivnost ništa ne obećava ukoliko se poštuju ljudska prava.
Ovo zadnje je posebno bitno. Dotadašnja praksa poštovanja ljudskih prava u x-Yu bila je tako rđava da niko nije hteo da rizikuje još jedan pogrom već se spremio na oružanu odbranu dok mu se pripretilo degradiranjem statusa. Primer Srba u Hrvatskoj: od '41-45 ustaše su na tom području poklale nekoliko stotina hiljada Srba - nijedna porodica nije ostala bez žrtve. posle rata Srbima se daje status konstitutivnog naroda u socrep HRV. 91 dolaze na vlast ljudi koji oživljavaju ustašku retoriku, simbole, čak i crne ustaške uniforme. Menja se ustav, Srbi se brišu kao konstitutivan narod. Najavljuje se nezavisnost koja se na splitskoj Rivi slavi rafalima iz kalašnjikova. Srpski policajci i službenici u republičkim organima gube posao. Odlučuju, da neće sedeti skrštenih ruku - i eto sranja. Da ne ispadne kako sam samo prosrpski - sigurno je bilo sličnih događaja i sa srpske strane.