Asker-babo.... hehehehehe..... čovek je u pravu.... donekle...

Pa i Šešelj je onda donekle u pravu kada kaže da na Antarktiku ima 200.000 smrznutih srpskih pingvina koje treba osloboditi, tj. anektirati Srbiji, dodati pokrajinu Belu Palanku :zbunjen:
Sasvim je obrnuto. U ovoj tvojoj priči verski fanatik/nacionalista/rodoljub/huligan-navijač/patriota jeste na neki način podmićen, ali ne u materijalnom nego u mnogo opasnijem, psihičkom smislu. Taj čovek koji je spreman da da život za državu/naciju, sportski klub, region/grad, jezik ili veru, daje život onome što je tu da bi mu život učinilo prihvatljivijim, što daje sliku čoveka koji sasvim pogrešno shvata uloge prisutnih pojmova.
E pa vidiš, tu dolazimo do onog ja tebi-ti meni i tako dalje. Kako si ti to lepo opisao može i bilo koji od gore opisanih profila i tebi reći da je sasvim obrnuto - da je mnogo opasnije biti podmićen u materijalnom smislu jer se zbog prolaznog materialnog dobra odričeš ličnog duhovnog bogatstva. Neki će tvrditi da je duhovna svest daleko važnija od materijalnog stanja, da su se na račun toga u istoriji očuvale mnoge kulture i nacionalni identiteti koji i dan-danas predstavljaju istinsko bogatstvo sveta. I te tvrdnje će isto tako biti itekako istorijski osnovane. Nisam ovde da te ubeđujem, jer na kraju krajeva nisam ni ja zagriženi ortodoksni Srbenda ili pravoslavac (pokušao bih nekako da izbalansiram ove dijametralno suprotne teze), ali mislim da ti kao intelektualac ne bi trebalo da budeš isključiv već da jednostavno primiš činjenicu da postoji takva svest, i to ne samo kod obične raje već i kod intelektualaca.
Druga bitna stvar - upotreba novca. Ako misliš da će siromaštvo uticati na to da moje okruženje bude kvalitetnije a ljudi inteligentniji, varaš se. Novac je ovde potreban da bi ljudi počeli da više liče na ljude, a manje na navijače, verske fanatike, nacionaliste, rodoljube (ili kvazirodoljube, što je u stvari isto). U mojoj konkretnoj situaciji ja sam prilično obezbeđen sa materijalne strane, ali mi je stalo do toga da i drugi mogu da imaju slične uslove za obrazovanje i usvajanje civilizacijskih vrednosti.
Drago mi je što si obezbeđen a još više što to želiš i drugima. Ali ja lično znam mnogo veoma dobro stojećih intelektualaca koji su veliki pravoslavci, što im ne smeta u životu niti ih čini zaostalim. Štaviše, daje im jednu drugu dimenziju apstraktnog mišljenja i konsekventno dodatnu širinu duha.
Ja ne govorim o tome da siromaštvo utiče na kvalitetnije okruženje, ali siguran sam da ni novac nije jedino rešenje. Uvek spominjem iste primere, ali hajdemo opet: Za Quebec i Baskiju dokazano je da bi nezavisnošću izgubili na ekonomskom području, i da bi im bilo bolje u okviru Kanade odnosno Španije, ali oni i dalje žele nezavisnost. S druge strane, materijalizam dovodi do novih tenzija i porasta nacionalizma, što je očigledan primer Katalonije, Flandrije (gde se određena etnička grupa želi odvojiti od države i svoje teze podupire činjenicom "boljeg života"), pa čak i ekstrema Padanije u Italiji. I opet dolazimo do rodoljuba i kvazirodoljuba. Novac sam po sebi ne donosi rešenja.
Ne bih rekao da će neki kritički, filozofski nastrojeni analitičar istorije okarakterisati nekog njegovog Lazara kao heroja.
Uzmi sebi vremena i prouči istoriju svakog naroda, recimo u Evropi, i videćeš da ama baš svaki ima neku ličnost sličnu Lazaru koju svi karakterišu kao heroja. Malo mi je čudno kako baš nigde u Evropi nisu prevladali ti tvoji
kritički, filozofski nastrojeni analitičari istorije Dobro - ako budem imao ja vremena, naći ću te info za tebe. Mogu samo da se setim recimo Ričarda Lavljeg Srca kod Engleza, Jovane Orleanke kod Francuza, Williama Wallacea kod Škota ili Matije Gupca kod Slovenaca. Sve su to ličnosti koje su skoro identične našem Lazaru.
To o čemu govoriš je pučka svest, svest uglavnom neobrazovanog naroda koji usvaja istoriju po inerciji, a to znači kako mu se dopada.
Gadna i ničim dokazana predrasuda. Lično mi se ne dopada rezonovanje tipa "onaj ko ne misli kao ja je seljački neobrazovani debil". Ne znam ni koliko imaš godina ni koliko si obrazovan, ali siguran sam da mišljenje koje ti osuđuješ zastupa i veliki broj intelektualaca sa stepenom obrazovanja, ugleda i međunarodno priznate uspešnosti koji ni ti ni ja nikada nećemo dostići...
Naravno da bih, ukoliko bi od toga zavisio moj život, život moje dece, porodice, prihvatio bih sve (nominalno, deklarativno) ukoliko je to cena koja spašava živote. To je stvar moje odgovornosti prema tim ljudima, i moja moralna obaveza.
Zaboravljaš, da u pomenutoj situaciji (islamizacija) there was no such thing kao
nominativno, deklarativno prihvaćanje. Svako ko se poturčio morao je biti veći musliman od onog pravog i na svakom koraku je morao to da dokazuje.
Postoji još jedan problem - šta bi ti uradio ako bi se te zbog tvog čina (iako to činiš za njihovo dobro) odrekla tvoja porodica ili tvoj narod, i proglasila te izdajnikom?
Usto, čini mi se i da se negiraš: sada kažeš da bi to odmah uradio, a u jednom drugom postu si rekao kako, citiram: "Što se mene tiče, ja ne bih želeo
niti bih izdržao da živim dugo u zemlji u kojoj mi nije ostavljen izbor u mišljenju, uopšte sloboda misli."
Ovo "spašavanje života" liči mi na situaciju kao kada ti školski siledžija svaki dan preti da će te išamarati ako mu ne daš sav džeparac koji su ti roditelji ostavili. Naravno, da sačuvaš obraze (živote) ti ćeš to činiti. Ali pitanje je - dokle? Tako ti je i sa životima. U svetu postoji bezbroj istorijskih primera svrgavanja pacifističkih vlada koje su (s plemenitim ciljem očuvanja života) nominativno i deklarativno primale sve ultimatume i zahteve većih (u većini slučajeva kolonijalnih) sila, od strane revolucionara kojima je jednostavno dodijalo i koji su odlučili da se ta stvar reši "jednom za sva vremena". U svemu tome samo dolazi do pitanja koliko ko ima strpljenja. Ali ova priča je bolja za neki drugi topic, pa da ne dužim....