Pokusaj revizije istorije Hrvatske, zbog nekih drugacijih interpretacija u Srbiji. Temu pokrecem iz razloga sto se na drugoj zapocela prica kako su Hrvati u stvari pokatoliceni Srbi, sto je inace teza najnovije Seseljeve knjige, napisane u haskom zatvoru. Ta knjiga je, inace, izazvala veliko odusevljenje i sjajan prijem u srpskoj javnosti, tako da su se mnogi, cak akademici, javili da drze govore o njoj kao o nekom naucno-istorijskom radu. Izvor ovog teksta je hrvatska wikipedia. Ne mogu da tvrdim da je ovo sto sledi stvarno tako, nego samo treba da posluzi kao otpor onim sovinistickim srpskim istoricarima koji bi sve sto je moguce stavili pod srpski genetski kod koji se "odsrbio". Vecu pomoc u ovome dao bi neko ko je ucen pod hrvatskim udzbenicima, za razliku od nas koji smo indoktrinisani srpskim, i uglavnom velikosrpskom istorijom.
Hrvatska u doba narodnih vladara (do 1102. godine)Hrvati i drugi Slaveni stigli su u današnju Hrvatsku i Bosnu
u 7. stoljeću.
Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).
Prvi autohtoni hrvatski vladar kojeg je priznao papa bio je knez Branimir, koga je papa Ivan VIII. nazvao dux Chroatorum 879. godine.
Prvi kralj Hrvatske, Tomislav iz loze Trpimirovića, okrunjen je 925. godine. Tomislav, rex Chroatorum, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine.

Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljem Petrom Krešimirom IV. (1058-1074.).
Kad je glavna autohtona kraljevska loza presahnula krajem 11. stoljeća, Hrvati su priznali ugarskog vladara Kolomana kao zajedničkog kralja Hrvatske i Ugarske u nagodbi od 1102. godine (tzv. Pacta Conventa).
Personalna unija s Ugarskom (1102-1526)Nakon ulaska u personalnu uniju (unija dvaju ili više kraljevstava povezanih kroz vladarevu osobu) s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. Vremenom značaj starih hrvatskih plemena, koje su birale hrvatskog kralja slabi, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.
Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne, dok su Babonići vladali Slavonijom. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć, pokorivši Babonjiće i Šubiće u drugom desetljeću 14. stoljeća. Poslije pada Šubića, lokalno plemstvo je vladalo Hrvatskom sve dok ih nije Ludovik I Anžuvinski pokorio, a isti vladar je povratio Dalmaciju mirom u Zadru 1358. U kasnijim dinastičkim ratovima, Anžuvinci su prodali dio Dalmacije Mlecima 1409. godine.
Kad je Osmansko Carstvo počelo osvajati Europu, Hrvatska se našla na granici s carstvom. Unatoč stalnim borbama, Hrvatska je gubila sve više teritorija zbog nadiranja Turaka.
Habsburška vlast (1527-1918)Mohačka bitka (1526.) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Luja II. Otomansko Carstvo se dalje širilo da bi u 16. stoljeću obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.
U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Otomanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedao bečki vojni stožer. Kako je Vojna krajina opustjela,
tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (
koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.
Prva Jugoslavija (1918-1941)Malo prije kraja 1. svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je prekinuo veze s Austro-Ugarskom, koja je izgubila rat. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori, čime je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio.
Kraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921. godine, kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se geografskim i ekonomskim načelima, čemu se protivila Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića. Hrvatska državnost je za jedno vrijeme zbrisana. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tijekom čitavog razdoblja, osim 1925-1927. Početkom 1925. djelovanje HRSS bilo je onoemogućeno primjenom Zakona o zaštiti države, a Stjepan Radić. Iz zatvoru, on radikalno mijenja stranačko usmjerenje: prihvaća monarhiju i Vidovdanski ustav i odriče se republikanizma. Stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka.
Radića je 1928. godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Godine 1929. kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostaloga preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju.
Kralj Aleksandar je ubijen 1934. godine u atentatu radikalnih skupina (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939. osnutkom Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković-Maček. Militaristička vlast u Beogradu je propala 1941. godine, a sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.
Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945)Ustaše, hrvatska stranka radikalne desnice, došla je na vlast zbog potpore Sila osovine, te je 1941. godine stvorila Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vodstvom Ante Pavelića. Njegov marionetski režim donio je rasne zakone, osnovao osam koncentracijskih logora i pokrenuo kampanju za uništenje Srba, Židova i Roma, te svih jačih političkih protivnika, od kojih su hrvatski komunisti bili najbrojniji.
Početkom 1941. u Hrvatskoj se pojavio i antifašistički pokret, kojim je upravljala Komunistička partija Jugoslavije
pod vodstvom Josipa Broza Tita, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije.
Srpska rojalistička gerila, četnici, borila se ispočetka protiv ustaša i uništavala Hrvate općenito, ali već od 1942. godine, kako je jačao partizanski pokret s komunistima na čelu počeli su sve otvorenije surađivati s ustašama u zajedničkom cilju uništavanja partizana.I ustaše i četnici surađivali su sa Silama osovine i borili se protiv partizana. Partizanski pokret je brzo uhvatio maha diljem NDH, pa su se u brdsko-planinskim, teže prohodnim područjima, stvorila veća područja pod partizanskom kontrolom (vidi Partizanske republike). Padom Italije 1943., dotad slabije i nekvalitetno naoružani partizani dolaze do većih zaliha oružja, što lakog, što težeg, pa su se stvorili preduvjeti za naoružavanje većeg broja ljudi. Partizanski se pokret raširio po cijeloj zemlji, te je uz pomoć Crvene armije istjerao naciste i njihove pomagače 1945.
Država NDH je svoj kraj doživjela 17. svibnja 1945. na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji, gdje se prema prethodno postignutom dogovoru hrvatska vojska (200.000 vojnika), zajedno s mnoštvom civila (500.000 ljudi) koja se nekoliko dana probijala uz neprestanu borbu s partizanskim jedinicama, trebala predati engleskoj vojsci da bi se izbjegla osveta. Englezi krše dogovor i predaju te ljude partizanima. Sve završava "križnim putem", u kojem biva na mučki način ubijen do današnjeg dana neutvrđen broj ljudi.
Druga Jugoslavija (1945-1991)Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije 1945. godine. Državom je upravljala Titova Komunistička partija. Tito je vodio autokratsku, represivnu politiku, u cilju stvaranja unitarističke jugoslavenske države. Hrvati su opet bili u manjini, ali ustav iz 1963. uravnotežio je moć u zemlji između dva naroda.
Razvoj nakon 1965. doveo je do Hrvatskog proljeća 1970-71. godine, kad su zagrebački studenti demonstrirali radi većih građanskih prava i veće samostalnosti Hrvatske. Režim je ugušio proteste i zatvorio političke vođe, ali to je dovelo do novog ustava iz 1974. godine, koji je republikama dao veća prava.