Egzistencijalisti - skripta

[maelstrom]

KARL JASPERS (1883. - 1969.)

- prvi pokreće pitanje o smislu ljudskog opstanka kao ishodište raznovrsnih filozofija egzistencije. "Egzistenciju" on ne shvaća naprosto kao puki opstanak čovjeka, nego kao osebujni način njegova života, njegovo aktualno i stvaralačko ispunjenje. Glavna je zadaža njegove filozofije rasvjetljenje egzistencije
- Jaspers razlikuje tri tipa subjektivnog stava: PREDMETNI - obraćen objektu, REFLEKTIRANI - obraćen natrag subjektu i ENTUZIJASTIČKI, koji smjera na to da prekorači odnos subjekt-objekt i prodre u bezgranično (obuhvatno). Na tim se stavovima izgrađuju osnovni tipovi slike svijeta: osjetilno-prostorna, duševno-kulturna i metafzička slika svijeta. Metafizička slika svijeta postiže se samo ljubavlju i ne može se subjektivno "razumjeti" ni objektivno "objasniti"
- ljudski je opstanak u neprestanoj mijeni, u promjenljivim situacijama, ali ima takvih situacija kad on neizbježno udara o svoju granicu. Takve situacije nazivaju se graničnim situacijama: BORBA, SMRT, SLUČAJ, KRVNJA. Njima smo potreseni do dna i dovedeni do očaja, ali nam te situacije pružaju mogućnost da osjetimo iskonsku slobodu izbora svoje vlastitosti. Dovodeći nas u antinomije, one nam izmiču sigurnost i čvrst oslonac u svijetu, ali baš u tome daju naslutiti ono što prelazi taj konačni svijet - transcendenciju
- u skladu sa promijenjenom povijesnom situacijom, Jaspers je Kantova osnovna filozofska pitanja preformulirao u pet novih pitanja: što je znanost? što je komunikacija? što je istina? što je čovjek? što je transcendencija?
- PRAKSA: Jaspers smatra da filozofija u prvom redu mora biti praksa i to praksa vlastitoga misaonog iskona koji pokazuje kako se pojedinačan čovjek može ozbiljiti. Filozofska praksa izvršava se u unutarnjem djelovanju kada čovjek biva vlastit, otkriva mu se bitak i on sam i takva je objektivnost ona pasivnost darivanja čovjeka samomu sebi; "Filozofija egzistencije je mišljenje koje se koristi svim stvarnim znanjem i prekoračuje ga, s pomoću kojega bi čovjek htio da postane on sam. Dospjevši u nepouzdanost prekoračivanjem sve spoznaje svijeta što fiksira bitak (kao filozofska orijentacija u svijetu), ono apelira na njegovu slobodu (kao rasvjetljenje egzistencije) i stvara prostor njegova bezuvjetnog djelovanja u prizivanju transcendencije (kao metafizika)"
- FILOZOFIJA: filozofija započinje traženjem bitka iz konkretne situacije pogođenosti čovjeka koji u svijetu ne nalazi oslonac, jer je sav bitak razdrt i slomljen;  IZVORI FILOZOFIJE: divljenje (čuđenje), dvojba, potresenost (granične situacije) i, sve to uključujući u sebe, volja za pravom komunikacijom; pitanje o bitku izrasta u čovjeku zato što je zaboravio tko je on sam, filozofija proizlazi iz moguće egzistencije i njezina je metoda transcendiranje ("Filozofija je bitno nadmašivanje svijeta, neki analogon otkupljenja"). Filozofija  ujedno dobiva ulogu terapije: uvid u promašenost, slabost i sustajanje egzistencije, nepouzdanost svijeta i granične situacije opstanka otvaraju put transcendenciji i pravome bitku kao onom obuhvatnom. Zadatak je filozofije "svakoga pojedinačno uputiti na izvore njegova samobitka, kojih mora postati svjestan, a koje može ostvariti samo on sam"
- TRI OBLIKA BITKA: bitak se javlja na trostruk način kao objektivni bitak predmeta, subjektivni bitak svijesti i bitak po sebi, čemu odgovara i trostruki oblik opstanka onoga koji misli - empirijski opstanak ja, svijest uopće i moguća egzistencija; "Egzistencija je ono što se odnosi spram sebe i u tome spram svoje transcendencije"
- OBUHVATNO: "Nema objekta bez subjekta ni subjekta bez objekta" (Schopenhauer), temeljni nalaz našeg misaonog opstanka nazivamo subjekt-objekt rascjepom. Bitak u cjelini ne može biti ni objekt ni subjekt, nego mora biti ono obuhvatno što se javlja u tom rascjepu. Svaka pomišljenost znači ispalost iz obuhvatnoga, ono se u njoj samo nagovještava. Ono je to što se ne javlja samo, nego se u njemu javlja sve drugo; "Kao postojeće živo biće u svom okolnom svijetu mi smo pogođeni time što se osjetilno zorno iskušava i u doživljavanju biva zbiljsko kao ono sadašnje, što se ne rastvara u neko općenito znanje"; MISTIKA: čovjek je u stanju prekoračiti subjekt-objekt rascjep i dospjeti do potpunog sjedinjenja subjekta i objekta, praćeno iščezavanjem cijele predmetnosti i gašenjem Ja, to se događa u mističnim doživljajima (Plotin); "Praznovjerje je prikovanost za objekt, vjera je utemeljivanje na obuhvatnom"
- ISTINA: istinu Jaspers figurira kao "rasvjetljenje obuhvatnog"; "Sveobuhvatno je ono što obuhvaća sva pojedina bića, a da samo nije obuhvaćeno nijednim drugim; to je sam bitak"; "Istina ohrabruje... istina pruža oslonac... istina ulijeva povjerenje"; pojedinac "traži obuhvatno u nacrtu filozofske vjere"; "Neistina nastaje kad se jedan od načina sveobuhvatnog (postojanje, svijest uopće, svijet, egzistencija, transcendencija, šifre, um) izolira, a njegova se valjanost apsolutizira"
- GRANICE PRISILNOG U ZNANJU: javljaju se kao nedokazivnost prvih pretpostavki - aksiomi matematike, zbiljnost u empirijskim disciplinama gdje je danost činjenica upućena na teorije i obratno, ili kao granica priopćivosti i zornosti u kategorijalnim i bitnim zorovima. Zbog ovoga promašuju oni filozofski pokušaji koji hoće da dođu do zaključne orijentacije u svijetu - pozitivizam i idealizam kojima je zajedinička dogmatska teza o bitku kao cjelini i općenitom zbog čega nužno promašuju individualnu egzistenciju
- DVA IZLAZA: nemogućnost općenovažnog nazora na svijet pokazuje samo dva izlaza: "natrag u objavu" ili "naprijed k filozofiranju" i Jaspers se odlučuje za potonji. Gdje nazor na svijet prestaje, izvire filozofiranje koje nije moguće kao sistem (Kirkegaard); "Filozofija se bori protiv religije, ali svagda protiv određene religije, i to protiv njezine neistine ako religija sklizne u stvarnosnu objektivnost do materijaliziranja transcendencije i čovjek se time unizi"
- EGZISTENCIJA (samobitak): ona je bitno mogućnost, a ne zbiljnost; "Biti čovjek znači postajati čovjekom"; ona nikada nije da jest, nego može i treba da bude i zato je moguće samo približno rasvjetljenje njezina bitka; "Bitak koji - u pojavnosti postojanja - još nije, nego može i treba biti te zato vremenski odlučuje, iako je vječan. Taj bitak sam ja sam kao egzistencija." Glavne se značajke egzistencije ispostavljaju kao KOMUNIKACIJA, SLOBODA i GRANIČNE SITUACIJE
1. KOMUNIKACIJA: iskon vlastitosti nije u osami pojedinca nego u skupa-bitku s drugima, ali ne naprosto u zajedništvu opstanka, nego u egzistencijalnoj komunikaciji koja se postiže u ljubavi, točnije ljubećom borbom; "Proces objavljivanja u komunikaciji ona je osebujna borba što je kao borba u isti mah ljubav... Opravdanje i napadanje su onda sredstva, ne da bismo zadobili moć, nego da bismo sebi došli bliže"; apsolutna otvorenost prema egzistenciji, neposrednost i ljubav - to je supstancijalni izvor komunikacije; "Samo po drugomu dolazi čovjek do jasnoće o samome sebi... Ja sam samo s drugim, sam nisam ništa."
2. SLOBODA: sloboda kao "egzistencijalni izbor jest odluka da u opstanku budem ja sam". U svakom trenutku egzistencija sebe izabire i tako u isti mah komunikativno izabire drugoga. No ta mogućnost izbora nosi sa sobom i odgovornost egzistencije, izborom jednoga odbija se drugo i tako već sama sloboda znači krivnju; "Budući da sebe znam kao slobodan, priznajem se krivim... Toj krivnji ne mogu izbjeći, a da ne poreknem svoju slobodu samu"
3. GRANIČNE SITUACIJE: to su smrt, patnja, borba i krivnja. Ono što ih odlikuje jest njihova neizbježnost, one se ne mogu otkloniti, u njima se egzistencija "ozbiljuje", i to skokom u neizvjesno: upitan biva svijet, egzistencija i granica obojega - egzistencija sustaje pred transcendencijom. Upitnost svijeta i upitnost egzistencije na dvostruk način otkrivaju neizbježnu granicu svakoga bitka koji se može znati i dovode nas pred bitak koji je nedohvatljiv.; orijentacije u svijetu i rasvjetljenje egzistencije nužno vode u metafiziku
- TRI NAČINA TRANSCENDIRANJA: budući da je egzistencija nešto apsolutno nepredmetno, mišljenje iz moguće egzistencije traži ono nadilazno, nema egzistenciju kao svoj posljednji cilj, nego teži preko nje van. Tako u transcendenciji "nalazi egzistencija svoju orijentaciju, svoj izvor i najvišu mogućnost slobode". Prvi način transcendiranja događa se u spoznajnom procesu koji dopire do granice svijesti uopće. Drugi je način transcendiranja uzdizanje od empirijskoga individualnog opstanka do pravoga samobitka. Treći način transcendiranja ide od opstanka prema sebi-dolaženju egzistencije koja traži mir u jednom bitku. Potonja se dva mogu opisati samo negativnim putem. Tri su načina transcendiranja izvorna cjelina, nijedan nije moguć za sebe i filozofska pitanja što odatle izrastaju zapravo su egzistencijalni impulsi da se premosti rascjep između subjekta i objekta i dopre do iskonskog bitka po sebi
- NAČINI EGZISTENCIJALNIH ODNOSA SPRAM TRANSCENDENCIJE: to su prkos i predavanje, pad i uspon, a iznad svega "zakon dana i strast spram noći". Zakon dana racionalno uređuje naš opstanak, traži jasnoću i veže za um i ideju. "Strast spram noći... baca se u bezgraničan ponor ništavila, koji sve uvlači u svoj vrtlog", ona je nagonski poriv i javlja se kao vezanost za zemlju, majka, krvno srodstvo i erotika; njima Jaspers pridaje mnogo važniju ulogu u otkrivanju transcendencije nego svim racionalnim pristupima
- NAUKA O ŠIFARSKOM PISMU I SUSTAJANJU: transcendencija se ne manifestira direktno i nije racionalno razumljiva, nego se pokazuje u šiframa koje su mnogoznačne i stoga se nikad do kraja ne mogu odgonetati, šifre su dostupne vjerovanju, ali nisu pojmljive. To je razlog što Jaspers izričito proklamira nemogućnost neke ontologije uopće, a još više za njegovu metafiziku: "Ontologija je put ukrućivanju pravoga bitka u neko znanje o bitku, čitanje je pisma šifara naprotiv iskustvo bitka u neizvjesnosti"; jedan način čitanja šifara je u umjetnosti, drugi je filozofska spekulacija, ali nijedan ne može potpuno uspjeti. Sustajanje je nužan završetak svih pokušaja da se potpuno približimo apsolutnom bitku, ono je identično sa slobodom egzistencije: ukoliko se egzistencija odnosi spram transcendencije, ono mora sustajati; "Sustajanje je posljednje"; 'zbiljnost' sustajanja nije bijeg iz svijeta, nego ostajanje u njemu: "mir u zbiljnosti" i "podnošenje" - to su posljednje riječi Jaspersove filozofije

[maelstrom]

MARTIN HEIDEGGER (1889. - 1976.)

- pokušava objediniti apsolutnu opreku bitka i povijesti
- povijest se zbiva kao metafizika i na kraju otkriva kao totalni nihilizam
- bitak je povijestan, vrijeme je mogući horizont razumijevanja svakog bitka; "Slijed koraka toga propitivanja u sebi je put mišljenja, koje se, umjesto da ispostavlja predodžbe i pojmove, iskušava i opituje kao mijenjanje odnosa prema bitku"
- postoje raznovrsni načini bitka ("Jest naime bitak" - Parmenid), ali samo jedno biće koje bivstvuje na taj način da mu je njegov bitak neprestano u pitanju. To je biće TUBITAK, i njegova je odlika razumjevanje bitka; "Tubitak je kao razumijevajući možebitak, kojemu se u takvu bitku radi o njemu kao vlastitome. ... Sam ovaj bitak prema kojemu se kao prema svojemu vlastitu tubitak može odnositi ovako ili onako i uvijek se nekako odnosi, nazivamo egzistencija... Bit tu-bitka leži u njegovoj egzistenciji"
- EGZISTENCIJU (bitak tubitka) odlučuje određeni tubitak sam, u izboru svojih najvlastitijih mogućnosti. Pritom on sebe može dobiti (pravost) ili izgubiti (nepravost)
- Tubitak je "egzistencija" kojoj je uvijek stalo do toga da bude prava i da ozbilji sve svoje mogućnosti - modalitet mogućnosti ima ontološki primat nad zbiljnošću (Kirkegaard)
- ontološke značajke onih načina bitka koji nisu tubitak jesu KATEGORIJE, a ontološke značajke tubitka nazivaju se EGZISTENCIJALIJE
- sve regionalne ontologije imaju svoj posljednji temelj u mogućnosti tubitka: svima njima prethodi fundamentalna ontologija koja nužno postaje egzistencijalna analitika
- "Filozofija je univerzalna fenomenološka ontologija koja polazi od hermeneutike tubitka i kao analitika egzistencije utvrđuje konac niti svakoga filozofskog pitanja ondje odakle ono izvire i kamo se vraća"
- Heidegger kantovski "transponira ili transverzira konstituirano fenomenološko objašnjenje svih područja bića i univerzalne totalne regije svijeta u antropološko...", također (kantovski) pokušava utemeljiti metaphysicae generalis u metaphysica specialis
- "Bit tubitka leži u njegovoj egzistenciji" i stoga tubitak nije neutralni primjerak nekog roda nego uvijek MOJBITAK
- kao temeljna struktura tubitka ispostavlja se BITAK-U-SVIJETU koji je dobiven orijentiranjem na svagdašnjem prosječnom tubitku koji bivstvuje tako da je uvijek već zbrinjavanje - "bitak samog tubitka jest BRIGA"
- PRIRUČNOST: tubitak nije subjekt koji bi kao "iznutra" spoznavao "izvanjski" svijet, nego je u svojoj biti eks-centričan. Svjetovnost svijeta za svagdašnji se tubitak javlja kao okolina koja se ne sastoji od predručnih stvari nego od priručnih oruđa kojima čovjek rukuje kao alatima
- "Praksa" je za Heideggera samo tehničko rukovanje, a način egzistencije svagdašnjeg tubitka orijentiran je uzorom na homo fabera!
- SU-BITAK S DRUGIMA: tubitak ne bivstvuje sam u svijetu s oruđima kao zbrinjavanje nego njegovoj strukturi pripada i su-bitak s drugima koji su u svagdašnjem tubitku su-tu, svijet je su-svijet, a tubitak skrbi za nj - on je skrb. Su-bitak konstruira bitak tubitka, ali kao što on može biti vlastit, može zapasti u prosječnost "onoga" i postat nevlastit. Prosječnost izravnava sve razlike samobitka. "Svatko je drugi i nitko on sam. Ono kojemu se odgovara na pitanje o tko svagdašnjeg opstanka jest nitko..."
- U-BITAK: bivstvujući u svijetu, tubitak je tu-bitak, on je tu otvoren spram "sada" i "ovdje", "ondje" i "tamo" što susreće u svijetu, on je rastvorenost
- EGZISTENCIJALNA STRUTKURA TU: 1. NAHOĐENJE - izvorna nastrojenost raspoloženja (Augustin, Pascal, Scheler), što proizlazi iz fakticiteta bačenosti u svijet koja za tubitak ostaje ne-raspoloživa i budući da egzistencija u svijetu mora preuzeti da je tu, ona se toga plaši. Strah je, dakle, izvedeni modus nahođenja; 2. RAZUMIJEVANJE - ona moć tubitka da bude prema dobačenim mogućnostima; 3. GOVOR - cjelina razumjevanja artikulacija nahođenja
- svagdašnji tubitak pokazuje strukturu propalosti kojom vlada govorkanje, znatiželja i dvosmislenost - to je naprosto zapalost u svijet
- TJESKOBA: cjelina strukture tubitka može se shvatiti samo na temelju otvorenosti spram svijeta koja se objavljuje u osnovnom nahođenju tjeskobe. Ona se od straha razlikuje po tome što nigdje ne može naći izričitu prijetnju, tubitak je u tjeskobi zato što je uopće u svijetu
- napokon bitak tubitka određuje se kao BRIGA koja sjedinjuje zbrinjavanje i skrb; ona je jedinstvo egzistencijalnosti (moći-biti), faktičnosti (bitak bačenosti) i zapalosti (u "se"); "Kamo drugamo ide 'briga' nego u tom smjeru da čovjeka opet vrati u svoju bit?"
- egzistencijali stečeni iskustvom potpunog otuđenja predstavljaju mogućnosti egzistencije da bude prava i vlastita. To su:
1. BITAK-K-SMRTI - posljednja nepristupiva mogućnost tubitka jest da je on konačan, a bitna konačnost nije samo skončanje, nego bitak-k-smrti. Prosječni tubitak izbjegava da tu mogućnost autentično preuzme, on se zklanja iza toga da "se umire" i hoće da to zaboravi. Iz tog drijemeža budi nas SAVIJEST kao zov brige i ona nam govori tako što šuti, ne dozivajući ništa određeno već dovodeći tubitak pred svoje moći-biti. U toj šutnji očituje se KRIVNJA tubitka koja nije faktička skrivljenost, nego ova tek kao fundirana rezultira iz izvorne mogućnosti krivnje, naime da je tubitak u svijetu i već kao takav skrivio svoju konačnost i ništavnost; "Briga je u svojoj biti skroz-naskroz ispunjena ništavnošću"
2. ODLUČNOST - preuzimanje krivnje nipošto ne vodi kontemplaciji, nego činu, jer to na "tjeskobu spremno nabacivanje" spram vlastite krivnje znači da je već izabrana mogućnost i to Heidegger naziva odlučnost. Ona je izvorna istina i konstituira vjernost egzistencije vlastitom bitku koja rađa odlukom da se preuzme bitak-k-smrti kao predbijeg
3. VREMENITOST - tu se definira ontološki smisao brige, izvorno jedinstvo egzistencijala. Sebi-unaprijed briga dolazi iz budućnosti, već-biti-u iz prošlosti, a pri- iz sadašnjosti. Budućnost - prošlost - sadašnjost, takav je poredak između ekstaza tubitka; "Objektivno vrijeme kao indiferentan niz čvrstih točaka 'sada' usvjetskoga bića samo je deficijentni modus izvornoga vremena, a na njemu se fundira i satno vrijeme svagdašnjega tubitika. Vulgarno vrijeme s primatom sadašnjosti vrijeme je propalosti tubika kojemu je budućnost otuđena"
4. POVIJESNOST - posljednji oblik jedinstva egzistencijalnih struktura tubitka, on je povijestan jer je u svom bitku vremen; "Samo biće koje je u svojoj biti budućnosno... može trenutačno biti za 'svoje vrijeme'. Samo iskonska vremenost koja je konačna omogućuje nešto takvo kao sudbinu, to jest pravu povijest."
- SLOBODA: Tubitak nadilazi biće i nabacuje njegov bitak, transcendencija je nabačaj svijeta što omogućuje "sloboda kao razlog razloga"; "Sloboda je bit istine... sloboda je puštanje bića da bude... ona je upuštenost u otkrivanje bića kao takvog"; "Sloboda kao ek-sistentni, otkrivajući tu-bitak posjeduje čovjeka"
- NIŠTA: transcendencija je "prekoračivanje bića", ali ne u bitak, nego u Ništa koje se objavljuje u tjeskobi; "Ništa je izvornije od Ne i nijekanja..." Heidegger pokušava preobrnuti staru metafiziku bitka bića i tvrdi da je "bitak sam u svojoj biti konačan i objavljuje se samo u transcendenciji tubitka koja seže do Ništa." Na taj način "pitanje o bitku" dobiva oblik pitanja o Ništa
- "Mišljenje tek treba dospjeti dotle da kaže bitak u svoj istini, mjesto da ga razjašnjava iz bića, mora za brižnost mišljenja ostati otvoreno da li i kako bitak jest"; "Način kako čovjek u svojoj vlastitoj biti prebiva spram bitka jest ekstatičko ustajanje u istini bitka"
- ISTINA: vraćajući se na izvorno značenje grčkog pojma istine: A-LET-HEIA - neskrivenost, Heidegger izvršava reviziju tradicionalnog pojma istine, izvorni fenomen istine utvrđuje kao rastvorenost bitka u svijetu, a otkritost kao fundirani modus istine u iskazu; "Bitka - ne bića - 'ima' samo ukoliko jest istina. A ona jest samo ukoliko jest i bude bio tubitak"; "Bit istine je sloboda"; "Puna bit istine uključuje i svoju vlastitu nebit"; "Bit istine je istina biti... Istina znači osvjetljavajuće krijenje kao temeljnu crtu BYTKA (vladajuće razlike između bitka i bića)", bitno mišljenje pokušava da misli bitak sam

- u DRUGOJ FAZI Heidegger reinterpretira mnoga dotadašnja uvjerenja
- "Čovjek je štoviše od samoga bitka 'bačen'u istinu bitka, da tako ek-zistirajući čuva istinu bitka, da se u svjetlu bitka pojavi biće kao biće, što ono jest. Pojavljuje li se ono i kako, ulaze li i kako Bog i bogovi, povijest i priroda u osvjetljenje bitka, pri-sustvuju i od-sustvuju, ne odlučuje čovjek. Dolazak bića temelji se u sudbini bitka. Za čovjeka pak ostaje pitanje pronalazi li on u poslanju svojega bića ono što odgovara ovoj sudbini."; ek-zistencija čovjeka sada znači stajanje na čistini bitka; "Čovjek prebiva tako da je on 'tu', to jest čistima bitka... Sam je bitak osvjetljavanje, dok je ono što se tubitku u tome pojavljuje (osvijetljeno) biće"; ISTINU bitka određuje sada Heidegger kao "događaj osvjetljavanja koji nosi sve osvijetljeno biće"
- egzistenciju tubitka određuje kao ek-sistenciju tu-bitka kao onoga tu bitka samog, a bitak shvaća kao sudbu, udes ili kob (MOIRA) što se raskrivajući prikriva, dakle na epohalan način dosuđuje kao povijest zapada: ona je kao takva bitno otuđenje.
- EPOCHE: bitak se susteže u mišljenju ako se oktriva u biće. To je sustezanje bitka njegovo epoche, što mišljenje iskušava kao zaborav bitka, a svaka se epoha svjetske povijesti dosuđuje kao nova epoha bludnje! Poprište ovog zbivanja sama je metafizika; "Metafizika je povijest u kojoj je sa samim bitkom bitno ništa: metafizika je kao takva zapravo nihilizam"; Metafizika se tako pokazuje kao jedna epoha istine bitka - cjelokupna dosadašnja povijest - određena time što istina bitka izostaje u korist istine bića. Metafizika spoznaje biće kao biće i time bitak bića, ali ne i bitak sam; "Čovjek nije gospodar bića. Čovjek je pastir bitka"
- POVIJEST MIŠLJENJA BITKA:  "Ek-sistencija povijesnog čovjeka počinje u onom trenutku kad je prvi mislilac, pitajući što biće jest, postavio pitanje neskrivenosti bića"; u mišljenju Anaksimandra, Heraklita i Parmenida bitak je još prisutan kao PHYSIS i LOGOS, ali se prema nužnosti svoje epohalne prirode utoliko jače prikriva ukoliko se više raskriva u biće. Platon bijaše prvi koji je bitak shvatio kao IDEA i tako je ALETHEIA postala ORTHOTES, "izgledanje" bića je stavljeno u zavisnost od "viđenja". Aristotelova metafizika kao "disciplina" već je rezultat, a ne razlog nihilizma bitka... Kada je Nietzche iskusio europski nihilizam, on ga je htio prevladati voljom za moći tako da ga obrne i baš je zato postao njegovom najvećom žrtvom ("Obrtanje nekoga metafizičkog stava ostaje metafizički stav"). Metafizika se tim obrtanjem završava u svim svojim mogućnostima, a time je i povijest osuđena da se neprestano ponavlja - ispunjava se početak; "Bit nihilizma jest povijesna kao metafizika, Platonova metafizika nije manje nihilistička nego ona Nietzcheova"
- DVA POLA NAŠEG DOBA: 1. TEHNIKA - posljednja etapa europske metafizike gdje bitak postaje naprava; 2. UMJETNOST - totalni antipod tehnike, pušta istinu bitka da sebe stavi u djelo. Pjesništvo je fundamentalna karakteristika umjetnosti, takvo sabiranje povijesnoga svijeta u djelo, sačinjanje istine u kojemu se sastaju mišljenje i pjevanje kao dva susjedna stabla sačinjanja, jer čovjek stanuje u govoru kao kući bitka; "Pristup bitku otvara se po jeziku... Govor je rasvjetno-skrivalački nadolazak bitka samog"
- Heidegger smatra da će kraj ove bivstvene epohe doći kad čovjek ugleda opasnost i probudi se iz zaborava bitka; "Ondje gdje raste opasnost rađa se i ono spasonosno" (Hölderlin)

[maelstrom]

JEAN-PAUL SARTRE (1905. - 1980.)

- "Stvaralački akt, prema tome, preko pojedinih predmeta koje proizvodi ili reproducira teži za totalnim ponavljanjem svijeta... Jer upravo to i jest krajnji cilj umjetnosti: ponovno osvojiti ovaj svijet, otkrivajući ga pogledu kakav jest, ali tako kao da on izvire iz ljudske slobode..."; svijet je zadatak postavljen ljudskoj slobodi i on se tek konstruira u samom aktu slobode
- Sartreove kategorije ljudske egzistencije razlikuju se od Heideggerovih egzistencijala tubitka po tome što su egzistencijalno (ontički) obojene isključivo negativno, odzvanjaju krajnje pesimistički, beznadno i mučno. To je Sartre indirektno najavio i prije kada je doživljaj egzistencije, bitak u svijetu, označio kao mučninu. Što je bitak u svijetu kao mučnina vidljivo je iz njene mutne ukorijenjenosti u savršenoj bezrazložnosti, što implicitno već najavljuje obrtanje odnosa esencija - egzistencija
- "Bitno, to je kontingencija. Hoću reći da, prema definiciji, egzistencija nije nužnost. Egzistirati, to je biti tu naprosto: oni koji egzistiraju pojavljuju se, puštaju sresti, ali se oni nikada ne mogu deducirati. Ima ljudi koji su to shvatili; samo što su oni pokušali da nadmaše tu slučajnost izmišljajući biće koje je nužno uzrok sebe. Ili, ni jedno nužno biće ne može razjasniti egzistenciju: slučajnost nije neka opsjena, privid koji bi se mogao rastjerati; to je apsolutna, prema tome, savršena bezrazložnost."
- služeći se hegelovskom terminologijom, Sartre razlikuje dvije vrste bitka: BITAK PO SEBI i BITAK ZA SEBE. Dok prvi karakterizira cjelokupni bitak osim čovjeka, oznaka bitka za sebe rezervirana je za opstanak čovjeka. Bitak po sebi je naprosto materija, nešto masivno, teško, gnjecavo i nadiruće što teži da sve što jest nivelira, proguta i uklopi u sebe. Tomu se suprotstavlja bitak za sebe koji karakterizira suprot-stajanje, suprot-stavljanje, naspramnost bitku po sebi. Naspramnost ili imati-nešto-za-predmet može kao ontološku značajku imati samo svijest.
- dok se bitak po sebi odlikuje svojom pozicijom naspram svijesti, dakle pozitivnošću, akt predočavanja odvija se kao NEGACIJA realnog bitka po sebi; "Bitak za sebe bivstvuje tako da ništi bitak po sebi."; "Bitak po kojemu u svijet dolazi Ništa, jest bitak kojemu se u njegovu bitku radi o ništenju bitka; bitak po kojemu u svijet dospijeva ništa mora biti svoje vlastito ništa."
- u bitku po sebi esencija prethodi egzistenciji, dok kod bitka za sebe stvar stoji drugačije: kao Ništa on je zato ništavan što nije što jest, to će reći nema esencije koja bi mu prethodila, nego njegova egzistencija kao ništenje prethodi esenciji (egzistencija kao causa sui): jest što nije. tj. što može biti. Određenje bitka za sebe kao egzistencije ističe primat Ništa nad bitkom.
- bitak za sebe je i tijelo, i baš po tome pripada i objektivnosti, bitku po sebi, te odatle visi između bitka po sebi i bitka za sebe, između bitka i ništavila; "Ništa se može misliti samo na temelju bitka... ni prije ni poslije bitka, ni općenito izvan bitka, nego samo posred bitka, u njegovu srcu, kao crv"; u tijelu se bitak za sebe javlja kao faktičnost
- tijelo je sve: ono nije nešto drugo od svijesti, oni su jedno: "Nema ništa iza tijela, nego je cijelo tijelo 'psihičko'. To su dva načina bitka tijela"; tijelo je skroz-naskroz ekstatično, ishodište svih zamjedaba i čina: pri sebi ono je izvan sebe
- SLOBODA: sloboda se zbiva ekstatički kao stalna temporalizacija triju vremenskih ekstaza: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sloboda je bivanje onoga što još nije, "ništa u srcu čovjeka" što ljudsku zbiljnost prisiljava da sebe čini, umjesto da bude. Općenito, biti za čovjeka znači činiti, on izabire svoju egzistenciju i time daje sebi i esenciju; "Sloboda, izbor, ništenje i temporalizacija jedno su te isto." Svatko od nas u sebi nosi mogućnost da neslobodi otme slobodu i sam je izbori u konkretnoj situaciji, ali time je u isti mah dana i mogućnost da se dogodi obratno; "Čovjek je ono što još nije, on nije samo ono što jest, nego jest ono što od sebe učini", sloboda stoga za sobom povlači i odgovornost. Sloboda i nesloboda su relativne spram situacije i nisu apsolutne vrijednosti. Treba biti primjeren konkretnoj situaciji, izbjegavati epohalne odluke, jer nema vječnog morala! 
- BAČENOST: koje će se mogućnosti ostvariti zavisi uvijek od konkretnog stanja u kojem je čovjek zatečen, ili točnije, bačen. Zatečena faktičnost je bačenost čovjeka u svijet, gdje je sve slučajno, pa i sama smrt kao apsurd svih apsurda.
- TJESKOBA: ništenje može biti samo kao sloboda, a ona se čovjeku otkriva u kjerkegorskoj tjeskobi: "U tjeskobi čovjek dolazi do svijesti o svojoj slobodi, ili ako se hoće, tjeskoba je način bitka slobode kao svijest bitka, u tjeskobi je sloboda u svom bitku u pitanju za samu sebe."
- nalik na Heideggerovu priručnost i Sartreu se stvari u svijetu javljaju samo kao korisne ili nekorisne, kao puka oruđa za upotrebu - nikakva druga značenja one nemaju.
- BITAK ZA DRUGOGA: kao bitak u svijetu egzistencija je upućena na stvari i druga ljudska bića, stoga je ona i skupa-bitak i susreće čovjeka također kao ugroženost da se vlastita egzistencija, a time i njome konstruirani svijet fenomena, pretvori u bitak po sebi, u masivnu gnjecavu masu objekta za drugog. Bitak za drugoga konstruira se u pogledu koji je bitno negativnog karaktera; ; "Kako on zamišlja pakao: pogled koji bi prozirao sve, vidjelo bi se do kraja svijeta - do dna sebe";  među objektima otkriva se drugi kao novi objekt koji kao novi fenomen de-centrira moj univerzum, jer i on aktom gledanja konstruira svoj svijet: oba svijeta dolaze u sukob. Drugi se zatim otkriva i kao subjekt koji vlastitim aktima ne samo da ruši moj svijet kao centriran na moj cogito-subjekt, nego mi otkriva i mene samog kao objekt; "Biti-viđen-od-drugoga istina je viđenja drugoga", konstitucija vlastitog ega u isti mah konstruira svaki ego
- ako je bitak za sebe već Ništa, onda bitak za drugoga to potencira, jer se otkriva da svatko susreće drugoga tako da ga želi popredmetiti, objicirati, pretvoriti u oruđe za realizaciju svoje slobode, ukalkulirati ga u nacrt svoje mogućnosti. Dvije se egzistencije susreću kao neprijateljske, poput Hegelova gospodara i sluge, ali susret ne završava ni pobjedom jedne, ni podvrgavanjem druge, a još manje njihovim pomirenjem: one ostaju neprijateljske, svatko drugoga želi svesti na objekt, zadržati ga u fakticitetu i transcendentirati ga; "Ja sam u stalnoj opasnosti. I ta opasnost nije slučajna, nego stalna struktura mog bitka-za-drugoga."
- ovakvo otuđenje od sebe, objektiviziranje od strane drugoga, moguće je u prvom redu zato što čovjek ne posjeduje neotuđivu osobnost nego je samo "refleks bezličnoga"
- pogledom susrećemo drugoga kao suca koji prosuđuje nas prema sebi, svojom mogućnostima i zato se javlja STID: opasnost da za drugoga budem puki predmet. Stid je "istočni grijeh", kaže Sartre, i određuje njegovu strukturu s tri momenta: "Tako je stid shvaćanje triju dimenzija: Ja se stidim sebe pred drugim."
- NE-VLASTITOST: "Pakao - to su drugi", ta krilatica uvodi nas u kategoriju kojom Sartre eksplicira nevlastitost egzistencije: neiskrenost i zlonamjernost. Nije to samo laž kao zabašurivanje istine, nego i samozataja; "Neiskrenost u svojoj pojavi ima strukturu laži, samo što u neiskrenosti ja sam sebi prešućujem istinu"; neiskrenost je, dakle, samoprijevara, samoobmana i samozataja, jednom riječju: ne-vlastitost. Uvijek sam ja u pitanju kao onaj koji falsificiram svoju faktičnost, bilo izravno sebi, ili neizravno, preko drugih
- dok se neiskrenost temeljila na tome što je ona faktičnost uzimala kao da je transcendencija, a transcendenciju pretvorila u faktičnost, autentična se egzistencija stalno nalazi u međuigri tih dvaju momenata
- METAFIZIČKA ULOGA SEKSA: kad sve javno sklizne u ponore ropstva, tada čovjeku preostaje samo to da svoju totalnu neslobodu na svim područjima pokušava kompenzirati slobodom najintimnije i najindividualnije sfere, potpune privacije: posjedujući druga tijela neograničeno, on se "totalizira", kao da prodire u iskon bitka, kao da postiže sve. Tu se korijeni metafzička uloga seksa danas u svagdašnjem životu i umjetnosti
- ŽUDNJA: posljednja konstitutivna značajka bitka za sebe: svijest hoće da bude supstancija, a supstancija causa sui - to je čovjek-bog! "Ljudska je zbiljnost uzaludan napor postati bogom."

- u KASNOJ FAZI deklarira se Sartre kao markstist pokušavajući objediniti dotad nespojivo: marksizam i egzistencijalizam; "...stvoriti razumijevajuću spoznaju, koja će u socijalnom svijetu opet pronaći čovjeka i slijediti ga sve do njegove prakse, odnosno nacrta, koji čovjeka na temelju jedne određene situacije konfrontira s društveno mogućim"; "Marksizam ostaje filozofija našega vremena: on je nenadmašiv, budući da prilike iz kojih je proistekao još nisu prevladane"
- kao analogon tamošnjem centralnom problemu slobode, ovdje figurira praksa. Umjesto temporalizacije - tu stoji totalizacija, individualni bitak za sebe ovdje zamjenjuje individualna i kolektivna praksa grupe, klase, organizacije, društva i institucije. Egzistencijalizam se mora integrirati u marksizam da bi razbio njegovu dogmatiku; "Egzistencijalizam i marksizam smjeraju istom predmetu, samo što je marksizam čovjeka rastvorio u ideji, dok ga egzistencijalizam traži svagdje gdje on jest, pri njegovu radu, kod kuće, na ulici"

[maelstrom]

MAURICE MERLEAU-PONTY (1908. - 1961.)

- Merleau-Ponty dijalektiku ljudske prakse shvaća kao dvosmislenost i inzistira na nedovršenosti perspektive povijesnoga zbivanja kao jedine šanse napretka; on gradi otvorenu dijalektiku povijesti, a ljudski opstanak situira u svijetu kao neprestani sukob i pomirenje čovjeka s drugim čovjekom i stvarima oko sebe, koji nikada ne nalazi neki apsolutni kraj; "...igrokaz gdje duh, priroda i povijest igraju vlastitu ulogu te ostaju sačuvani kao konstituensi horizonta zbivanja egzistencije i njedan se od njih ne može 'uništiti' (Sartre) ni 'ukinuti' (Hegel)"
- FILOZOFIJA: "Filozof sebe nalazi u onome što nerazdvojivo ima sklonost evidencije i smisao dvosmislenosti. Kada se on ograničava na to da trpi dvosmislenost, ona se zove dvosmislicom. U najvećih ona biva temom, ona pridonosi utemeljivanju izvjesnosti, umjesto da ih ugrožava. Trebalo bi, dakle, razlikovati lošu i dobru dvosmislenost. Čak i oni koji su neku filozofiju htjeli napraviti potpuno pozitivnom, uvijek su bili filozofi samo utoliko što su u istom času sebi odricali pravo da se instaliraju u apsolutnom znanju - što su oni naučavali ne to znanje, nego njegovo bivanje u nama, ne ono apsolutno, nego iznad svega, kako veli Kirkegaard, apsolutni odnos između njega i nas. Filozofa čini nemir koji bez prestanka tjera od znanja k neznanju, od neznanja k znanju, i neka vrsta počinka u tom nemiru..."; filozofija je traženje koje zna da "ima stvari koje treba vidjeti i reći"; filozofirati znači postojati među drugima i razračunavati se sa svijetom stvari; "Filozof ne može dati prednost jednomu od suparničkih dogmatizama. On se, naime, bavi apsolutnim bitkom, s onu stranu predmeta fizičara i mašte teologa"
- ANGAŽIRANA SVIJEST: doktrina Merleau-Pontyeve egzistencijalne filozofije koja će prevladati pojam svijesti kao puke prisutnosti ili naprosto subjektivnog zrenja objektivnog svijeta (u oba je slučaja polazna točka da je čovjek bitak-u-svijetu i na tom se temelju razmatra tradicionalna alternativa o prirodi svijesti kao fizičkoj ili psihičkoj); Merleau-Ponty na temelju proturječja u interpretacijama rezultata psihologije, fiziologije i biologije (koje počivaju na nekritičkim ontološkim temeljima) zaključuje da je ljudsko ponašanje među stvarima i ljudima isto što i zamjećivanje. Prirodno iskustvo svakodnevnog života mora prethoditi svakoj znanosti, a svijest i svijet čine originarno jedinstvo u Cogitu kao središtu doživljaja. Time se Merleau-Ponty suprotstavlja Sartreovu apstraktnom suprotstavljanju bitka-po-sebi bitku-za-sebe; "Pravi Cogito ne definira opstanak subjekta mišlju koju on ima egzistirati, ne pretvara izvjesnost svijeta u izvjesnost misli o svijetu i ne zamjenjuje sam svijet značenjem svijeta. On naprotiv priznaje samo moju misao kao neotuđivu činjenicu i odstranjuje svaku vrstu idealizma otkrivajući me kao bitak-u-svijetu"
- transcendentalna subjektivnost znači inter-subjektivnost, te se na taj način postiže prevladavanje antiteze idealizam-realizam. Iskonsko zamjećivanje zbiva se tako prije svakog subjekta i objekta, ono ih tek konstruira skupa sa svijetom kao njihovim obzorom, kao i obratno, "iznutra" i "izvana" nastaju u isti mah kao jedno: "Unutarnje i izvanjsko je nerazdvojivo. Svijet je potpuno unutra, ja sam poptuno izvan sebe"; "Čovjek ne stoji svijetu nasuprot, nego je dio njegova tijela, u kojemu se temelje strukture, smisao i vidljivost svih stvari"
- DIVLJI BITAK: nevidljivo nije jedan Još-neviđeni-bitak, nego načelna skrivenost, utemeljena u samom gledanju; "Predmet je dan na pozadini onoga što se na njemu ne vidi (predmet odjednom viđen u svim perspektivama bio bi nestvar); slici pripada i ono što je slikar ispustio; rečenica je razumljiva na pozadini onoga što je već rečeno, i onoga o čemu ona šuti"; ovaj beskonačni bitak iza nas Merleau-Ponty naziva sirovi ili divlji bitak koji se izmiče pred svakim uređujućim zahvatom
- UTJECAJ HEGELA: Merleau-Ponty egzistencijalistički reinterpretira Hegela tvrdeći da je Hegel živ mislilac za kojeg "čovjek nije svijest opsjednuta jasnoćom svojih vlastitih misli, nego život zadan sam sebi koji nastoji da sam sebe razumije" Svijest o ništavilu, o smrti, igra odlučnu ulogu u životu čovjeka, koji se u Hegela na kraju povijesti ispostavlja kao bog, a bog biva čovjekom. No takva "sinteza" ima tek da se realizira u povijesti koja sama po sebi nije racionalna i ne može se ostvariti bez našeg angažmana; "Čovjek se uvijek iznova konstruira kao sloboda...sloboda se ne može sačuvati, a da se svakog trena ne angažiramo"; Hegel također poistovjećuje povijest i filozofiju čineći od filozofije poimanje povijesnog iskustva, a od povijesti bivanje filozofije, to prihvaća i Merleau-Ponty ("Filozofija nije iluzija: ona je algebra povijesti"); no Merleau-Ponty, naglašujući povijesni iracionalizam i izbjegavajući fatalizam, ne prihvaća Hegelovu apsolutnu dijalektiku nego samo reduciranu dijalektiku situacije; "Egzistencijalna se filozofija... sastoji u tome što uzima za temu ne samo spoznaju... nego egzistenciju, to će reći aktivnost koja je samoj sebi zadana u nekoj prirodnoj povijesnoj situaciji i također nije u stanju da se apstrahira ni da se reducira na tu situaciju"; no svaka je situacija uklopljena u totalitet ljudske prakse (Marx) i u svojoj je biti dijalektička
- NEODVOJIVOST SMISLA I IZRAZA: "Između riječi i misli ne postoji naprosto izvanjska veza kao da su jedna i druga tematski zadane... Iza pojmovnog značenja riječi otkriva se jedno egzistencijalno značenje, koje nije naprosto prevedeno njima, nego u njima prebiva i neodvojivo je od njih... Misao nije ništa 'unutarnje', ona ne postoji izvan svijeta ni izvan riječi"; smisao i izraz ostaju neodvojivi, a egzistencijalna gesta i mimika to samo potvrđuju
- SMISAO POVIJESTI: povijest se ne zbiva ni po kakvom unaprijed utvrđenom jednostranom modelu, ali je stalno nastupanje smisla koji pobija besmisao: u toj je polarnosti sva njezina draž. Merleau-Ponty ne postavlja pitanje o smislu povijesti asptraktno, nego konkretno na primjeru unutarnje logike ruske revolucije; "Povijesni teror kulminira u revoluciji i povijest je teror zato što ima slučajnosti"; budućnost je samo vjerojatna, ali ne i sigurna, um i ne-um isprepleću se u svim zbivanjima, a teorije nasilja (Trocki, Buharin, Staljin) opravdanje su terora; "Povijest je bitno borba - borba gospodara i sluge, borba klasa - i to nužnošću ljudske sudbine, i s razloga tog fundamentalnog paradoksa što je čovjek nerazdvojno svijest i tijelo, beskonačno i konačno. U sistemu utjelovljenih svijesti nijedna se ne može afirmirati, a da drugu ne reducira na objekt"; revolucijsko je nasilje opravdano sredstvo ostvarivanja povijesnog smisla, bez revolucijskog nasilja nema napretka, njega se ne možemo odreći u ime neke izvansvjetske čovječnosti jer bi to značilo bijeg iz povijesti i odricanje od svake budućnosti; "Proleterijat je jedini subjekt povijesti i čovječanstva, a teorija proleterijata tvori srž marksizma"; u skladu s takvim "opasnim" razmišljanjima Merleau-Ponty shvaća i ropstvo kao "ljudsku sudbinu" te poput Hegela u njemu nalazi "početak mudrosti" i rađanje samosvijesti. Tu se postavlja pitanje može li neki viši povijesni smisao opravdati svagdašnji besmisao? A Merleau-Ponty odgovara da je ionako svaki smisao moguć samo u dijalektičkom rasponu spram besmisla
- SMISAO DIJALEKTIKE: postavlja se pitanje kako izići iz slijepe ulice gdje dijalektika neprestano sustaje pred novom pozitivnošću? Merleau-Ponty kaže kako za postizanje prave razine otvorene dijalektike treba prihvatiti nenadmašivu relativnu tromost svih stvari. Svaka prešutno hipostazirana ili postulirana instancija - duh, organizacija, sloboda, kritika, itd. - javlja se nužno kao pozitivna i objektivno dobiva ulogu apsoluta sporam kojega je onda svaka negativnost opet relativna: eshatologija totaliteta završenog sistema jadan je kraj dijalektike! Naprotiv, "ambivalentnost", "dvosmislenost", za Merleau-Pontya postaju sinonimi dijalektike koja je svjesna toga da neprestano mora sustajati u svakoj spoznaji istine, jer se umu suprotstavlja ne-um; "Dijalektika nije ni ideja uzajamne akcije, ni ona jedinstva suprotnosti i njihova prevladavanja, ni ona nekog razvitka koji se sam sebi vraća, ni prerastanja neke kvalitete koja u nekom novom poretku izvodi promjenu dosadašnje kvantitete; "Dijalektika ima samo u takvom tipu bitka gdje se uspostavlja veza subjekata i koji nije samo spektakl što ga svaki sebi daje za svoj račun, nego njihovo zajedničko obitavalište, mjesto njihova ophođenja i njihova uzajamnog uspostavljanja"

[maelstrom]

Sastavio sam ukratko za svoju dušu iz nekoliko izvora (uglavnom Danilo Pejović - Suvremena filozofija zapada) ovu skriptu, kratak pregled osnovnog toka misli svakog filozofa, pa ako nekome zatreba neka se posluži, jer ima studenata filozofije ovdje. Ovdje možemo, onako usput, potegnuti i neku egzistencijalističku raspravu. . .

[Domaci izdajnik]

Jesi li doslovno prekucavao iz knjige ili je prepričano? Ako je doslovno prekucano, ne bi bilo loše da samo obeležiš od koje do koje strane se proteže tekst o jednom, odnosno drugom filozofu, te da daš i naziv izdavača, mesto i godinu izdanja, pa da objavim na Skriptarnici.

Javiću se kasnije sa nekim ozbiljnijim komentarom.

[maelstrom]

Jesi li doslovno prekucavao iz knjige ili je prepričano? Ako je doslovno prekucano, ne bi bilo loše da samo obeležiš od koje do koje strane se proteže tekst o jednom, odnosno drugom filozofu, te da daš i naziv izdavača, mesto i godinu izdanja, pa da objavim na Skriptarnici.

Prepričano je na osnovu građe iz knjige "Danilo Pejović - Suvremena filozofija zapada", a citati su iz raznih tekstova. Promijenio sam stare verzije i stavio nove, s ispravljenim greškama i nekim dodatnim pojašnjenjima.

[drug_komesar]

ja bih tu kao prvog ipak stavio tatu-matu egzistencijalizma - kjerkegarda  :jezik:
uprkos svemu...
 

[maelstrom]

ja bih tu kao prvog ipak stavio tatu-matu egzistencijalizma - kjerkegarda  :jezik:
uprkos svemu...
 

Evo, samo za tebe, ono najškrtije i najosnovnije o Kirkegaardu. Kratak nacrt jednog moga na brzinu naškrabanog školskog izlaganja, primjeren srednjim školama gdje se Kirkegaard tek uzgredno spominje. Samo za one koji se s njime prvi puta sreću.

Sören Kierkegaard (1813. – 1855.)

Kirkegaard je prvi mislilac u povijesti koji filozofiji prilazi sa stajališta problematike ljudske egzistencije kao pojedinačne opstojnosti. Svoje mišljenje, kao mnogi mladi mislioci 19. stoljeća, započinje kritikom Hegela i njemačkog idealizma uopće za kojeg kaže da je stvorio ideal apstraktnog mislioca koji sve promatra pod vidom vječnosti, cjeline, ne obraćajući pažnju na konkretno i na potrebe egzistirajućega. Zato Kirkegaard ovdje ima potrebu razdvojiti subjektivnog od objektivnog mislioca. Dok su objektivnom, apstraktnom misliocu, ravnodušni misaoni subjekt i njegova egzistencija, subjektivni, konkretni mislilac interesira se pretežno svojim mišljenjem, svjestan je sebe i svoga mišljenja – egzistira u njemu. Njegov je zadatak da sebe u egzistenciji razumije, on je zainteresiran za svoj odnos prema istini jer tek u tom odnosu istina se pokazuje kao cjelovita. Ovdje Kirkegaard razlikuje subjektivnu i objektivnu istinu. Objektivna istina je ono što je o objektu rečeno, kakav on jest, dok je subjektivna istina znači moju relaciju prema objektivnoj istini. Tek u subjektu i u odnosu prema njegovoj egzistenciji istina se pokazuje kao cjelovita i zato nema filozofije bez fokusiranja na subjekt. Kirkegaard kroz svoju filozofiju nepretano naglašava da čovjek mora naći istinu koja će biti istina za njega samoga.

Kad govori o čovjeku Kirkegaard kaže da je on “sinteza beskonačnosti i konačnosti, prolaznog i vječnog, slobode i nužnosti”. On tu koristi metaforu animalne i anđeoske čovjekove strane, a za cilj svoje filozofije određuje si osvještavanje onoga anđeoskog u čovjeku, svijesti o slobodi i beskonačnosti. Kirkegaard je prvi mislilac koji tvrdi da čovjek kao Samobitak nije nešto od početka ispunjeno i dano, već on sam sebe u svojoj slobodi mora oblikovati, a to će postati polazna točka svim filozofima egzistencije 20. stoljeća. Konačna strana čovjeka strahuje pred beskonačnošću slobode, a Kirkegaardova filozofija upravo želi čovjeka suočiti sa slobodom:

Kad bih smio nešto zaželjeti, ne bih zaželio ni bogatstva, ni moći, nego strast za mogućim; zaželio bih oko što vječno mlado, vječno gori od želje da vidi ono što je moguće.

Temeljni egzistencijalni osjećaj za Kirkegaarda je osjećaj tjeskobe. To je strah koji dolazi iz čovjeka samog, kao subjekta, a proizlazi iz izgubljenosti u beskonačnim mogućnostima slobode i iz beznađa smrti. Čovjek se sa svojom tjeskobom mora suočiti, mora izaći pred nju, a iz to okršaja može izaći čitav jedino bezuvjetnim prihvaćanjem vjere. Ono što čovjeka nagoni na suočavanje s tjeskobom jest strast i samo po njoj čovjek, istovremeno ostajući svoj, može postati svjestan beskonačne strane svoje prirode. Vjera je za Kirkegaarda vjera u apsurd, njezin je sadržaj paradoks i kao takva vjera mora biti bezuvjetna i jedino takva vjera može opstati. Vjera je nepremostiva protivnost između beskrajne strasti i osjećaja objektivne neizvjesnosti. Njezina svrha nije onostrana već konkretna, a to je izbavljenje čovjeka iz očaja svakodnevne egzistencije, put ka ostvarenju njegove anđeoske biti. Kirkegaard kaže da snagu za vjeru moramo sami naći u sebi jer jedino kao takva vjera može imati izvornu vrijednost. Ako vjerujemo u nešto što su nam drugi nametnuli to je “kao da se smijemo šali samo zato što je netko drugi jednom rekao da je smiješna”. Zato je on optuživao Crkvu da je izdala kršćanstvo prilagodivši ga ispraznim svjetovnim vrijednostima, te je kao novovjeki Sokrat pokušao preodgojiti svoje sugrađane upućujući ih na izvorne vrijednosti evanđeoskog kršćanstva.

Na samostalnom putu k vjeri Kirkegaard razlikuje tri stadija egzistencije pojedinca. U estetskom stadiju čovjek živi u neposrednosti, pod geslom da se život mora uživati. Tu on još nije sama sebe izabrao kao Sebe. No, utemeljenje ovog načina života na izvanjskom neminovno vodi dalje, u etički stadij. On se događa kad pojedinac u očaju slobodno bira samog sebe. Etička je egzistencija izabrala sebe sebe kao Samobitak i time dobila neovisnost o izvanjskom. Čovjek postaje odlučan, ozbiljan i samosvjestan. Ipak, ni ovaj ga stadij ne može ispuniti jer on uviđa da izložen grijesima nema uvjete za ispunjenje etičkog ideala. To saznanje vodi u treći, religiozni stadij. Vjerom se čovjek bezuvjetno utemeljuje u Bogu, prihvaćajući bez preispitivanja paradoks kao apsolutni sadržaj vjere.

[AjlaB.]

Sastavio sam ukratko za svoju dušu iz nekoliko izvora (uglavnom Danilo Pejović - Suvremena filozofija zapada) ovu skriptu, kratak pregled osnovnog toka misli svakog filozofa, pa ako nekome zatreba neka se posluži, jer ima studenata filozofije ovdje. Ovdje možemo, onako usput, potegnuti i neku egzistencijalističku raspravu. . .

ćao pošto vidim da si ovdje super uradio skriptu možeš li mi pomoći treba mi skripta od DERRIDE njegove knjige Glas i fenomen i O gramatologiji.   ali ukratko.Unaprijed zahvalna