|
Plodni bizon
|
 |
« Odgovor #90 poslato: 01.11.2007. 18:14 » |
|
Iz Politike, dobar tekst o medijskoj centralizaciji u Srbiji, mada se u zakljucku ne daje narocito potresan komentar za to sto je cinjenica u ovoj zemlji i sto bi bilo u svakoj drugoj alarmantno.
Cenzura iz centrale Sve je veća centralizacija informacija, čak i onih o lokalnim temama Autor: Miroljub Dugalić
Kraljevo - E, to morate pitati naše, gore u centrali. Mi nismo ovlašćeni.
Da se novinaru u provinciji, kako se to kaže, smuči na život kad čuje takav odgovor, a često je u takvoj prilici. Nema teme koja nije „velika tajna” u ograncima većine državnih preduzeća, ustanova i institucija u unutrašnjosti Srbije. Valjda „generalna” rukovodstva procenjuju da je u provinciji malo kadrova koji „umeju” sa novinarima i zbog očuvanja ugleda firme važi stroga zabrana pružanja bilo kakvih informacija. Tako, umesto da u ovim „transparentnim” godinama nastajanje raznih agencija, službi, uprava za odnose sa javnošću ide u prilog te otvorenosti i lakšeg pristupa informacijama to, kako smo i ranije pisali, poprima sasvim drugi smisao, kao da je cilj što veštije prikrivanje informacija i težnja da se novinari što elegantnije „otkače”.
Takvu pojavu posebno podstiče pomenuta „centralizacija” informacija, bolje rečeno izvora informacija. Primera radi, nedavno je u jednom banjskom turističkom centru lakše bolove u stomaku dobilo više gostiju. Republička sanitarna inspekcija, odnosno odeljenje u Raškom okrugu naložilo je analizu uzoraka hrane kako bi se utvrdilo da li je eventualno bilo trovanja. Stručnjaci su analizu brzo obavili, ali ovdašnji inspektori nisu hteli niti su smeli da novinarima saopšte rezultate. Adresa na koju su nas uputili bila je „centrala” u Beogradu, čak su upornijim novinarima savetovali da sačekaju, tvrdeći da će rezultati biti objavljeni na sajtu nadležnog ministarstva. Takođe, tu skoro, zanimala nas je tema služenja vojnog roka. Zatražili smo razgovor sa predstavnicima Vojnog odseka u Kraljevu i dobili odgovor da su oni, iako za to pitanje kompetentni, razvlašćeni u pogledu davanja podataka za javnost i uputili nas na adresu vojne uprave za odnose sa javnošću u Beogradu. Umesto odobrenja „razvlašćenima” da razgovaraju, predočena nam je takva, davno prevaziđena, procedura u smislu pisanog zahteva, unapred postavljenih pitanja, kao da je reč o najstrože čuvanoj vojnoj tajni. Slična su i iskustva lokalnih novinara u takozvanim odeljenjima državnih službi, poput poreske uprave, finansijske policije, carine, odeljenja Agencije za privatizaciju, direkcija i raznih ogranaka većih javnih preduzeća, a tek filijala banaka… Primera radi, u kraljevačkom delu „Telekoma” postoji čak i služba za odnose sa javnošću, ali su i njima „usta zatvorena”, sve dok iz Beograda ne dobiju odobrenje da javno progovore.
Tako je, uglavnom, adresa izvora informacija - Beograd, odnosno službe u centralama institucija, ustanova, organa i preduzeća, gde „sede” ljudi sa ovlašćenjima za odnose sa javnošću iako tamo, počesto, sa konkretnim temama, vezanim baš za određenu opštinu, obično nisu ni upoznati. Zbog toga je „procedura” informisanja javnosti i te kako komplikovana. Obično se to odvija tako što se najpre portparol upozna sa temom i pitanjima. Zatim zatraži vremena da se o tome raspita, najčešće u telefonskom razgovoru sa „razvlašćenima” u provinciji, pa tek onda, kroz nekoliko sati ili dana, novinar može da se javi da dobije stručno „obrađenu i upakovanu” informaciju. Za svako dodatno pitanje procedura se ponavlja, sve dok i najuporniji ne „ne dignu ruke”.
Dobro, reći će mnogi, nisu tako ni važne sve te muke novinara, ali je reč o pojavi „presušivanja” izvora informacija u unutrašnjosti Srbije, odnosno njihovoj koncentraciji u metropoli i, što je još opasnije, otuda se počesto saopštava „obrađena” istina, štura informacija ili se čak na putu od izvora u Beogradu do znatiželjnika u unutrašnjosti negde i „zagubi”.
|