Dušene, neozbiljno je govoriti o Dekartu kao nekome ko veruje u boga na način na koji ti veruješ ili veruje neki drugi hrišćanin. I to iz dva razloga: prvo, društvena situacija je uslovljavala da ljudi "veruju" čak i kad su sigurni da boga ne može da bude; drugo, njegov bog nema nikakve veze sa monoteističkim verovanjem, i gotovo nikakve veze sa bogom kao personom, što vezuje i mono- i politeističke religije. Dekartov bog je neizvedeni, emocionalni, i ujedno najslabija tačka njegove metode. I Dekart je, kao i mnogi drugi, ali i kao ti i današnji vernici, vođen nemogućnošću da prodre u logiku stvari rešenje našao u bogu. Ništa lakše, ali ipak korisno, jer se nakon toga ni na šta više ne obavezuje. I upravo to će biti još jedan dokaz da je bog uvek tu da pritrči kad logika zakaže, kad um prestane raditi ili prestane davati zadovoljavajuće odgovore.
Sumnja u svoje znanje, ali vera u postojanje sveznanja.
Da te podsetim da sam jednom prilikom u prošlom tekstu izjavio:
"Sumnja na koju se pozivaš kad tvrdiš da veruješ u boga jer ni u šta ne možeš biti siguran je sumnja u svakodnevnom smislu, bez želje za spoznajom bilo čega. Pasivna i neodgovorna. Neljudska."Svakako, sumnjati u svoje znanje je
metodski valjan put ka ustanovljavanju istine. I to će biti i dalje okvir one
metodske sumnje koju sam pomenuo govoreći o Dekartu. Ali suštinski ova vrsta sumnje razlikuje se od tvoje "sumnje", jer ova o kojoj govorim
teži istini,
teži nekakvom znanju, pa je stoga
aktivna, filozofska. Tvoja, ili pak hrišćanska sumnja,
ne teži nikakvom znanju, ona se pokorava sveopštem neznanju, i otud ostaje
pasivna,
mrtva,
lenja sumnjičavost.
I ko moze imati to sve znanje, samo bog.
Izgleda da je hrišćanski problem, ili problem verujućih ljudi u tome što u svojoj "gnozi" polaze od toga da se o partikularnim istinama može govoriti tek iz ugla onoga ko ima znanje o celokupnoj stvari. Kao da se o partikularnom ne može ništa reći ako se nema pojam o sveukupnom. Ipak, govoriti o nekakvom celokupnom znanju, o znanju koje je moguće iscrpeti, obuhvatiti u celosti u jednom trenutku, isto je što i reći da se vreme može uhvatiti. Znanje o svetu nije iscrpljivo, i to je možda ključ hrišćanskog problema.
E, upravo je naučna istina uvek partikularna, induktivna, i nikakvim sveobuhvatnim znanjem nije uslovljena. Nikakva predodređenost tog znanja ne posreduje. I upravo je Dekartov pokušaj, ali ne onaj sa bogom kojim sve - uslovno rečeno - rešava, završava i zaokružuje, njegovo Cogito jeste pokušaj da se počne od nečeg nepobitnog, nečeg što ni bog ne bi mogao da pobije (kad bi ga bilo). To je ujedno začetak naučnog mišljenja.
Ako sveznanje ne postoji sve drugo je obmana.
Upravo sam gore naveo da je to velika greška u stanovištu. Sa takvim stanjem svesti nećeš ništa uspeti da naučiš, a najveća prepreka biće, paradoksalno, vera u postojanje nekakvog sveznanja.
Mislim da je Njutn rekao nesto ovako, da je on samo dete koje vadi skoljke iz mora istine. Dakle on veruje da more istine postoji, ogromno pred kojim je on samo dete koje se igra, sto ne cudi jer kad nebi verovao u postojanje mora istine sta bi bile skoljke koje on vadi.
Vidi, slično je govorio i Ajnštajn, ali to ništa ne dodaje tvojoj i hrišćanskoj tezi. I jedan i drugi govore o tome da postoji neki neistraženi prostor nauke, govore o moći nauke koja još nije doterana do maksimuma. Govore o moći uma da otvori nove puteve saznanja, ali ne i o mogućnosti da se taj maksimum sasvim iscrpi. Zato je i površno uzimati to "more" koje se ovde kod Njutna navodi, suviše bukvalno, te reći da to more ne bi moglo iz momenta u momenat da postaje sve veće, što će reći da je apsolut (istine) neuhvatljiv, neiscrpljiv.
Interesantno je da uzimas Dekarta za primer a on je jos jedan u nizu vernika, kako onda objasnjavas da je on kao vernik ustanovio sumnju kao polaziste za znanje tj. ono sto ovde predstavljate kao kontadikciju?
Mislim da bi morao da se malo pozabaviš Dekartom (gore sam objasnio uglavnom osnove njegovog Cogita i mesto boga u njegovom sistemu).
Ali za mene je neodgovorno verovanje u besmisao, cemu sve onda?
I do toga dolaziš tako što ćeš reći da ako je sve besmisleno (bezbožno) - sve je dozvoljeno (prema Dostojevskom)? O tome se govorilo u prethodnim stranicama ovog topika i jasno sam oborio sve slične teze. Ukratko: ateista je prvi slobodni humanista, budući da za svoju dobrotu ne dobija nikakvu nagradu. Čini sve iz čiste slobode, i svako dobro je daleko rafiniranije nego ono koje čini vernik. Sa druge strane, dobro jednog vernika uslovljeno bogom niti je moralno delo, budući da je uslovljeno zahtevom (boga za činjenjem dobra), niti je delo činjeno u slobodi. Otud vernik niti može da bude moralan, niti može da bude slobodan, pa tako ni čovek u pravom smislu reči.
Zbog toga stoji da je odgovornost čoveka kao slobodnog bića u odgovornoj egzistenciji, a to je egzistencija bez boga, bez obećanja. Egzistencija suočena sa sopstvenom konačnošću (i, ako baš hoćemo - istinom).