Aktivist “Udruge mladih antifašista grada Zagreba” i jedan od osnivača “Zagreb Pride”, Marko Jurčić, govori za naš medij o fašizmu i antifašističkom skupu u Beogradu, održanom 11. oktobra 2008.
Kao učesnik skupa antifašista u Beogradu 11. oktobra, kako ocenjuješ ponašanje policije i srpskih vlasti prema neonacistima i organizatorima neonacističkog marša?
Teško mi je na bilo koji način ocijenjivati i davati političke kvalifikacije za situaciju u gradu ili zemlji u kojoj ne živim. Upravo zato nisam htio niti držati političke govore na bini na platou, nego sam dao neupitnu podršku u svoje ime i vjerujem neupitnu podršku hrvatskog antifašizma. S obzirom da se policija često prozivala zbog neefikasnog rada pri očuvanju javnog reda i mira, a posebno mislim na vrijeme kada su napadnuti moji prijatelji i prijateljice s prvog Beograd Pridea, neizmjerno me veseli da je ovaj skup prošao bez nereda. Mislim da se pokazalo da ukoliko se gej i lezbijske organizacije odluče, mogu imati miran i uspješan drugi Beograd Pride. S druge strane policija nije intervenirala u našu slobodu okupljanja i kretanja, što se nekoć često događalo u Zagrebu, te mi se čini da su organizatori sproveli sve što su zadnje naumili. Isto tako, čini mi se, barem prema natpisima u medijima, da je policija razbila naciste prije, za vrijeme i poslije skupa, da je privedeno 30 osoba i da je, u konačnici, spremna ih procesuirati i krivično goniti, a ne, kao kod nas, pustiti odmah da slobodno išetaju. Veseli me i da je tužilaštvo najavilo i nadam se da će indentificirati i locirati sve nacističke grupe koje djeluju u Srbiji.
Što se tiče srpskih vlasti, moram priznati da me ideološki nikada nisu zanimali vlastodršci, već me zanima kako ih sruštiti, stoga svaka vlast, kakva god bila, sama po sebi je loša, no za bilo koju vlast osim “svoje” ne znam koliko je “lošija” – jer me izravno ne tlači, barem ne u ovom trenutku.
Da li u Hrvatskoj ima neonacista, i da li isto ovako pokušavaju da marširaju?
U Hrvatskoj nema, barem ne na ovakav način, nacifašističkih organizacija koje su spremne ovako djelovati. Ima više organizacija i nekoliko vanparlamentarnih stranaka koje koketiraju s ustaštvom i ima berem dvije grupe hodajućih mrtvaca koji slave zločinačku NDH i njezine obljetnice. No nažalost ima nečeg mnogo goreg, ono što je alarmantno je da sve veći broj mladih prihvaća ustašluk kao patriotizam, odnosno domoljublje, a rekao bih da je i većina građanstva poprilično tolerantna na pojave ustašluka koji im ne izaziva ni bijes, ni odbojnost, niti gađenje. Rekao bih da se to događa upornim guranjem ustašluka u pop kulturu preko raznoraznih Thompsona i sličnih poremećenih idiota. S druge strane vlasti ustašluk priznaju samo kao dio frustracija iz povijesti i sve ove manifestacije ustašluka vide kao “ostatke opterećenosti pitanjima iz Drugog svjetskog rata”. Iako skidam kapu Sanaderovom HDZ-u koji je srušio sve ustaške spomenike koje su postavljane za vrijeme HDZ-ove vladavine Tuđmanovih devedesetih i kasnije, gadi mi se “ljevica” kojoj su se gaće tresle kada je trebalo Francetiću skinuti ploču u Slunju, kao i preimenovati ulice krojitelju rasnih zakona u tzv. NDH. Jednako kao što se danas gnušam činjenice da upravo taj SDP organizira koncert Thompsonu na Trgu bana Jelačića i to poreznim novcem svih Zagrepčana i Zagrepčanki.
Koliko je antifašistički pokret prisutan u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj se nažalost razvio imunitet na fašizam, a antifašizam je nešto što je stvar prapovijesti tako da je što zbog fašističkih vrijednosti iz ‘90 što iz drugih raloga, kod nas uništeno, oskvrnjeno i/ili minirano više od pola spomenika i stradišta antifašizmu – najviše u Lici i Dalmaciji, najmanje u Istri i riječkoj regiji. Antifašistički pokret je tek zadnjih godina ustao iz grobova, a zadnji antifašistički miting bio je 2002, i ljudi zaboravljaju da smo tada uništili zagrebačke skinheadse i da smo, kao pokret – ja sam osobno bio premlad – cijele devedesete protestirali za povratak Trga žrtava fašizma, kada to nije bilo nimalo sigurno jer je Šuškova ekipa bila spremna likvidirati koga god je trebalo. Sada je vrijeme da se ustane napokon i protiv vrijednosnog sistema koji je filofašistički i svake najmanje pojave fašističkih i ustaških organizacija. U Hrvatskoj u djelovima koji su bili zahvaćeni ratom još uvijek vlada apartheid koji potiče država – “Srbi” i “Hrvati” ne idu zajedno u školu i imaju odvojene programe kada je upitanju učenje recentne povijesti. U crkvama se redovito slave obljetnice raznoraznim pavelićima i uspostavljanju kvislinškog režima na našim postorima i teško mi je za povjerovati da se ljudi jednostavno boje suočiti sa zlom koji im se propovjeda sa oltara u njihovim zajednicama i ljudima koji to neposredno slušaju. U svakom slučaju, nadam se da ćemo mi biti spremni, kao što su naši kolege i kolegice bili/e devedesetih kada je trebalo braniti Trg žrtava, kao i što su naši djedovi i pradjedovi bili spremni ‘41.
Tekst će biti objavljen u petom broju časopisa za građansku kulturu i politiku “Zapad”
17. oktobar 2008. u 16:21
“U Hrvatskoj nema, barem ne na ovakav način, nacifašističkih organizacija koje su spremne ovako djelovati.”
Decko, jel ti to nas zezas?
Jel to Tompson na svojim koncertima gde puni stadione po Hrvatskoj peva o demokratiji? Sta su oni koji dolaze sa ustaskim obelezjima na iste? Humanitarci?