Niš protiv decentralizacije i regionalizacije
Izjava za novosadski dnevni list Dnevnik
Regionalistički pokret u Srbiji južno od Beograda je samo prividno prisutan. Ne treba se zavaravati time što se godišnje održi par sastanaka ili predavanja na temu decentralizacije i regionalizacije, ili što par nevladinih organizacija od po nekoliko članova izađe u javnost i kaže da je njihova opština dovoljno iscrpljena, da je potrebno regionalizovati državu i uspostaviti konačno ravnopravne odnose između građana u Vojvodini koja je autonomna pokrajina, Beograda – koji ima status specijalne teritorijalne jedinice, i ostatka Srbije koji u odnosu na ove izgleda kao slepo crevo.
Interesantne su i izjave premijera i ljudi iz vodećih, populističkih stranaka kada dođu u posetu opštini koja ima prosečnu platu od 8.000 dinara i 50% nezaposlenog stanovništva, kako država sprovodi politiku ravnomernog regionalnog razvoja. A sa druge stane NIP za kulturu odvaja 82% sredstava za Beograd prošle, i preko 60% od sredstava iz budžeta Srbije ove godine.
U jugoistočnoj Srbiji pre svega ne postoje mediji koji će ispratiti malobrojne izveštaje koje pružaju organizacije regionalističke i građanske orijentacije. Anketa koju smo radili prošle godine u oktobru mesecu - koju lokalni mediji nisu ispratili jer decentralizacija, kako kažu ne zanima ni njih, a ni njihove gledaoce - pokazala je da su čak i akademski građani, studenti Univerziteta u Nišu, daleko od shvatanja problema centralističke države. Uzorak od oko 190 studenata dao je podatak od čak 49% onih koji se protive decentralizaciji i regionalizaciji.
Mediji reaguju onda kad ih centralizam neposredno nanosi štetu, kao što je slučaj bio sa dodelom nacionalnih i regionalnih frekvencija.
Boško Ristić je nedavno uzdrmao javnost idejom o formiranju autonomne pokrajine sa sedištem u Nišu. Ta vest je teško pogodila građane Niša, u to budite sigurni, ali ne onako kako bi se ponadao politički obrazovani subjekt. Ako biste u ovom trenutku raspisali referendum o tome, Nišlije bi ogromnom većinom glasale za dalju beogradizaciju i centralizaciju Srbije, a Boška Ristića i takve koji pominju ideju da se formira pokrajina (ovde se uobičava govoriti o tome kao regiji, jer valjda manje boli od autonomne pokrajine), među kojima sam i ja, prozivaju izdajnicima i oportunistima. To je za medije bila Ristićeva nervoza, a verujem da su i u gradskom odboru Demokratske stranke to primili kao težak udarac, budući da se spremaju za lokalne izbore, i da dobro znaju buđ lokalnog biračkog kolača koji ne podnosi priče o «daljem cepanju Srbije», kako oni zovu ideju o regionalizaciji.
Mnogo je tu krivaca, od uređivačke politike medija koji jure gledanost, preko nesposobnih, trećerazrednih lokalnih novinara, do lokalnih ogranaka beogradskih političkih partija koje ne smeju da govore ni o decentralizaciji a kamo li o regionalizaciji.
I ne treba biti lažno optimističan. Nije defetizam reći da je stanje katastrofalno, ako je to stvarno stanje stvari. Jedino na taj način bi se moglo dogoditi da neko konačno u centru moći, u Beogradu, reši da podari građanima južno od dveju reka - protiv njihove volje - teritorijalnu ravnopravnost, odnosno region sa visokim nivoom autonomije.
Nisam siguran za druge regionalističke organizacije u okrugu, ali ja ću uvek dati podršku Vojvodini u nastojanju da izbori viši nivo autonomije. Ne pod onim geslom da je jača Vojvodina ujedno i jača Srbija, jer to već načelno navodi ka eksploataciji Vojvodine, nego iz razloga što bih se kao njen građanin interesovao za bolje uslove života i jaču pokrajinu. I mislim da bi to morao da bude interes svakog politički aktivnog subjekta u Vojvodini.
Aleksandar Kekenj,
NVO Differentia, Niš
If you enjoyed this post, please consider to leave a comment or subscribe to the feed and get future articles delivered to your feed reader.
Comments
No comments yet.
Leave a comment