Niški gambit
- Zakon o imovini i sredstvima još nije promenjen. Grad bez imovine.
- Na odobrenje za investiranje u grad sa strane neophodno odobrenje Beograda koje se u proseku čeka 3 godine i 10 meseci!
- I za hvatanje pasa lutalica potrebno odobrenje iz Beograda.
- Dok se u Nišu građani priklanjanju centralističkim strankama, Beograđani u velegradskim mukama.
Kažu da je direktnih stranih investicija u Srbiju samo u prva dva meseca ove godine bilo u iznosu od 737 miliona dolara (Blic, 25. april 2007). Niš za njih nije bio zainteresovan, mada mu ni centralistička imovinska politika ne dozvoljava da se u tom pogledu naročito aktivira. Srbija je novim ustavom dobila okvir za imovinsku decentralizaciju koja bi omogućila da se prekrati onaj prosečan period od tri godine i deset meseci potreban da se dobije dozvola Republičke direkcije za imovinu kako bi se strani novac mogao uložiti na teritoriji grada. Okvir, međutim, ne garantuje baš ništa. U zemljama Evropske unije nećete videti nikakve okvire, jer se oni nad postavljaju stvarima koje se definišu kao osetljive, gde se još ima razgovarati o njihovoj valjanosti. Zapravo, ovim okvirom u novom ustavu se afirmiše Zakon o sredstvima u svojini iz 1995. godine kojim je Slobodan Milošević oduzeo svu imovinu opštinana, bez obeštećenja i obrazloženja. Zakon još uvek nije promenjen, a takav je direktno u službi centralizma, odnosno suprotan politici ravnomernog regionalnog razvoja. Kako očekivati da se region i opština razvijaju ako za svaki dolar koji se želi uložiti mora zahtev da se šalje Beogradu na usvajanje?
Ali gde su otišle te investicije? Može biti da su to investicije koje su bile na dugogodišnjem čekanju, jer ovaj nam zakon i procedura nalažu da ako želimo nešto da gradimo u Nišu 2012, zahtev bi trebalo da predamo najkasnije 2008. godine. Pa ipak, i stari i novi ustav su se pobrinuli za to da grad Beograd ima drugačiji status od onoga kakav imaju drugi gradovi i opštine u Srbiji. Možda se time može objasniti otkud to da se u Beogradu svakog dana ulaže više miliona evra kapitalnih investicija, i što tamo nema zastoja na relaciji grad-republika.
A šta se dešava u Nišu? Novo je to što se gradonačelnik ohrabrio i počeo da hvata pse lutalice iako mu za to nije stigla dozvola iz Beograda. Kao i za kod pitanja imovine, i za ovakvu akciju potrebno je poslati zahtev i čekati odgovor Ministarstva. Na njegovu sreću, iako su mogli da potegnu prijavu, Ministarstvo je izašlo i gradonačelniku i Nišu u susret te su odobrenje poslali u rekordnom roku (nakon nekoliko dana od kršenja zakona). Kad je 21. januara skoro 12% izašlih Nišlija na parlamentarnim izborima glas dalo stranci G17 plus čudili smo se otkud i zašto, budući da je ta stranka upravljala NIP-om kojim je Niš sagledan kao trećerazredno područje. Svakako da G17 ne zaslužuje toliki procenat ni po kom osnovu, ali mi ne možemo da znamo baš sve (bar dok nismo njihovi članovi), možda se oni lepše odnose prema svojim članovima. Tako se ovih dana čekaju redovi ispred lokala niškog ogranka Nove Srbije. Da, redovi za člansku knjižicu. Na prvi pogled normalan čovek bi pitao otkud to da se Nišlija, nakon tri godine Smiljkovog izležavanja, neodgovornosti i lenštine, opredeljuje za člansku knjižicu koju nosi gradonačelnik. Još normalniji ili pametniji Nišlija odgovara da će jedino tako uspeti da dođe do posla u ovom gradu.
Tako, iako Niš nema autentičnu političku instituciju, lokalnu stranku ili nezavisni lokalni medij, autonomnu političku misao i strategiju autonomnog razvoja, vidimo da se u tom gradu ljudi naročito bave politikom. Oni su se prilagodili situaciji i na sasvim novi način shvatili onu poučnu: “Ako se ne budete bavili politikom, ona će se svakako baviti vama”, u stvari postali instrument te politike koju su zvali kurvom. Ali zar bi njih trebalo više kuditi nego one koji su ideološki privrženi takvoj partiji?
Na drugoj strani, tamo kad se prođe Toranj naš nasušni, Jovan Ćirilov se žali jer ima “velegradske muke”. Ne bih da prenesem neverno, jer bi mi se moglo prebaciti da preterujem, tako da citiram doslovno iz Blica (25. april 2007):
“Da sam tih dana hteo sve da vidim što je bilo po beogradskim salama, ne bi bilo mogućno, jer su se predstave poklapale. Tako nisam mogao da vidim «Barokni karneval» jer sam gledao ljubljanskog «Tartifa». Sutradan teorijski nisam mogao da gledam na Beogradskom festivalu igre bonsku «Žizelu» jer sam gledao «Barokni karneval». Onda opet nisam mogao da odem na premijeru «Isidorine izohimene» na Novoj sceni BGD, jer sam gledao u JDP Slovence koji su igrali prvi put u našoj bližoj ili čak daljoj okolini sjajni Šniclerov komad «Prostrana zemlja». Neću vam reći na šta sam se odlučio kuda da odem u četvrtak – da li da gledam Branku Veselinović u monodrami «Detelina sa tri i četiri lista» ili na reprizu Pavićeve «Svadbe u kupatilu», jer nisam mogao na premijeru, jer sam se bio orijentisao na «Anu Karenjinu» Slovenaca…”
A kad se poslednji put Nišlija ili Kragujevčanin mogao požaliti na to da ne može da stigne obići sve kulturne događaje u gradu? Pa i kad bi se takav slučaj i mogao dogoditi (mada je to domen fantastike), on ne bi mogao to da plati. Jednom prilikom je tako ministar za prosvetu odgovorio na skupu prosvetara iz svih krajeva zemlje jednom profesoru iz unutrašnjosti koji je pitao zašto prosvetari van Beograda imaju nižu platu pod istim radnim uslovima: “Gospodo, u Beogradu postoje opere, pozorišta, koncerti, širi izbor koji prosvetar mora da obiđe. Sve to košta. Vi nemate te probleme.”
Aleksandar Kekenj, Differentia
If you enjoyed this post, please consider to leave a comment or subscribe to the feed and get future articles delivered to your feed reader.
Comments
No comments yet.
Leave a comment