Angažman kao nužnost
Interesantno je Marks pisao o proleteru kako je on «odabran» da povede u bolji svet, da su na njemu ostali još samo okovi i da jedino njih može izgubiti. To više i nije biranje ili projektovanje sebe. To je - onome koji sebe želi čovekom - postala nužnost.
Sada imamo zaostavštinu i dalje procesuiranje jakog političkog, ekonomsko-investicionog, administrativno-saobraćajnog, kulturno-obrazovnog i intelektualnog centralizma u Srbiji, u kojoj građanin drugog reda, onaj koji se ne nalazi u Centru, nastaje, biva i ostaje zakucani okovani proleter (ma kakvo njegovo stvarno materijalno stanje bilo). Autsajder, unapred otpisana ličnost. Već svima postaje jasno da ako hoćeš nešto postati moraš prihvatiti ulogu onoga ko je podređen autoritetu, i tako stati kao njegova desna ruka. Jer ti postaješ deo mašine potpisujući sporazum o njenoj dominaciji. Ti si onaj koji je bačen na talase da ga vuku gde god, nevoljan da naučiš da plivaš i odeš tamo kud sam želiš.
Nesrećna situacija moderne naučila nas je da se klonimo velikih priča i ideja, ali «gvozdene zavese» još uvek nisu pale. Jedna mistifikacija je uklonjena: staljinizam se pokazao kao vulgarizacija marksizma (mada neuki i dalje ne razlikuju dovoljno pa obema nalaze zajedničku tačku u komunizmu), oslobodili smo se jednomišljenja, ali je došlo više sličnih, umanjenih i brojnijih nemani. Ono što nazivamo demokratijom, u etimološkom smislu – vladavinom naroda, ispostavlja se kao tiranida birokrata, kvazi-intelektualaca i bogatih narko-nafto-dilera. Na glasanju biramo novog diktatora. Čekamo poziv na odsluženje vojnog roka. Plaćamo za njegovo odlaganje. Držimo zastavu i pevamo himnu državi koja nas vuče za nos i uho. Uz sve to, mi smo građani drugog reda: provincijalci, oni kojima je lako (slobodni su od pameti), svaštoživi, jednostavni ljudi bez mnogo potreba, mi smo tu da bi oni tamo u Centru mogli – gledajući povremeno prema nama – da prate svoj napredak. Mi učimo na fakultetima obeleženim u zemlji kao akademsko dno; dobijamo diplome koje u Centru ne važe ukoliko se pojavi neko sa domaćom. Ali mi ne znamo da mrzimo. Nama je, u stvari, svejedno.
Da, svejedno je onome ko sve to mirno prati, i tome podleže, ko to prihvata i u sebi misli: loše je, ali mora se. Svejedno je onome ko sebe vidi kao čoveka sa glavom u tanjiru, ali ne i onome ko zna da kaže: «Ja od ovoga života tražim onoliko koliko ne uspevam ni da zamislim!», ili ono što Marksov proleter uzvikuje: «Nemam šta da izgubim! Ništa drugo ne mogu do da se suprotstavim svom snagom i svim bićem!»
Pominjemo intelektualce i kvazi-intelektualce. Nedavno se Kangrga, kao praksisovac koji ne podnosi akademizam, izrazio s namerom da isprovocira ove potonje na ovaj način: «Intelektualac koji šuti o pitanjima od općeg interesa, nije – intelektualac!» Sličnu stvar nalazimo mnogo pre kod Sartra koji poziva na angažman i angažmanom zove egzistenciju. Ona ne može da postoji na drugi način do uspostavljanja nečeg novog, do ponovnog oblikovanja stvarnosti, do procesa pronalaženja sebe u svetu i nalaženja sveta onakvim kakvim ga individua (egzistencija) želi. Čovek u stalnom nastanku. Čovek koji nije čovekom već unapred dat. On proizvodi sebe (Marks, Hegel, Sartr). Tražimo, međutim, proizvođenje (projektovanje) sebe bez uvida u ono što će od nas postati, već prema onome što ovog momenta i u ovom činu odgovornosti postajemo.
Kvazi-intelektualac je onaj koji sedi u svojoj fakultetskoj kancelariji i poučava zainteresovanije studente filozofiji, sociologiji, novinarstvu, antropologiji, itd. Ali bez uvida u to čemu ovakvo znanje, bez odnosa prema čoveku, mladići i devojke mogu računati (i samo računati na postajanje, neodgovorno, bezlično) u bliskoj ili daljoj budućnosti na istu ili sličnu kancelariju, dok se iza zavese otkrivaju čeljusti nemani o kojoj je u knjigama reč. Pobednici ne pišu istoriju, oni pišu sadašnjost. Ta činjenica bi trebalo daleko više da nas brine. Ali i pozove na borbu kao odgovor na aktuelnu atmosferu. Intelektualca koji nema odnos prema javnosti, ili koji nema volje ili želje da izađe na agoru, zovemo lažnim ne zato što ne poznaje svoju materiju, već što to znanje ostaje zatvoreno, začaureno i zarobljeno u tom unesrećenom čoveku za koga je sve unapred izgubljeno. Dakako, ovo znanje i nije pravo primljeno, jer mogućno je postaviti pitanje kako je uopšte izvodivo učiti nešto što vas goni na ćutanje ili na rezignaciju. Zar ne bismo uskoro postali rezignirani i prema samom učenju? Istina, u učenju postoji «javnost», jer se učenik distancira od predmeta saznanja. No, šta će ovaj čovek biti u onoj svakidašnjoj javnosti u kojoj je on autoritet svojim učenicima? Autoritet koji se unapred predao? Zar ga neće pitati: Da li vi još uvek nešto mislite naučiti? Ili već sve poznajete? Niste valjda iscrpeli sve mogućnosti? Niste li postali bog koji «zna» da je sve izgubljeno? I, konačno: Zar se takvim primerom, takvim pokazivanjem, ne prikazujete angažovanim na polju širenja rezignacije i jednosmernog nihilizma?
U pravom smislu ovakav intelektualac jest loš primer, iz razloga što ne shvata da je angažovan, kao onaj koji se pojavljuje za drugoga. I ne samo da ne vidi da je, bilo kako bilo, ipak angažovan, već na taj način previđa i svoju odgovornost prema onome koga poučava, pa i prema onome sa kim je ravnopravan u komunikaciji. Za ovoga, dakle, ili važi da poziva sve na sličnu rezignaciju pa ma šta se dešavalo izvan akademskih zidina, pa tako poziva i druge na tu vrstu nebrige; ili naprosto odbija da se vodi prastarim zahtevom «čini onako kako bi želeo da i drugi čine» (hrišćanstvo, Kant, Sartr). I ne samo da ovaj deluje kao loš primer i rezignaciju: ovaj intelektualac, samim tim što biva nazivan intelektualcem, ruši svaku mogućnost ispoljavanja nezadovoljstva one prave inteligencije, jer ona biva iscrpljena (ispunjena) u pojmu ovoga koji sedi u kancelariji sa prozorima koje prekrivaju debele crne zavese.
Biti angažovan zapravo znači odnositi se prema sopstvenoj zbilji. Biti svestan i odgovoran. Zato i govorim o intelektualcu koji na sebe preuzima višu odgovornost samo iz razloga što je u situaciji da nečemu nekoga poučava. Ali inteligencijom ne nazivam samo onoga ko se od akademskih uspostavi kao angažovan, već svakog od onih koji na sebe uzimaju «mučninu» odgovornosti i projektuju se kao oni koji žele i oni koji postaju. Konačno, angažman se može naprosto označiti kao neposredno interesovanje za sebe i one koji se nalaze u prostoru moje odgovornosti.
Aleksandar Kekenj, Differentia
If you enjoyed this post, please consider to leave a comment or subscribe to the feed and get future articles delivered to your feed reader.
Comments
No comments yet.
Leave a comment